VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: VEČER U METROPOLISU - BEZ DŽONIJA ALI SA GALLOM

KOMENTARI:

Još nema komentara na ovu kolumnu

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Kolumna: VEČER U METROPOLISU - BEZ DŽONIJA ALI SA GALLOM

Kolumna: VEČER U METROPOLISU - BEZ DŽONIJA ALI SA GALLOM VEČER U METROPOLISU - BEZ DŽONIJA ALI SA GALLOM
(13.02.2004.)

SPLITSKO "SRETNO DIJETE": making off / party
Sa "Sretnim djetetom" Mirković je otišao korak dalje i pojačao logistiku. Film prati autorova knjiga o istom vremenu (Novi val koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih), a premijere prigodni tulumi na kojima nas, starim a toliko prepoznatljivim pjesmama, glazbeno osvješćuju ljudi koji su stvarali "novi val" - Le Cinema (Baraccudo, Max & Piko).

PRIČA 1: Promatrajući domaću (kino) distributersko-prikazivačku scenu posljednjih 10-15 godina i bivajući svjedokom opadanja interesa publike za kino, nemali broj puta sam se pitao zbog čeka je sve tako. I da li je tako moralo biti. Na stranu priča o hrvatskom filmu, takav je kakav je, riječ je jednostavno bila o kontinuiranom trudu brojnih netalentiranih ljudi da i mali broj naklonjenih natjeraju da izbjegavaju kino dvorane u kojima se prikazuje neki domaći naslov. I cijelo vrijeme gledaš kako se nitko i ne trudi da neki naslov koji ima koliko toliko šanse umota u celofan, kaže izvolite, vi hvala i zavalite se u udobnost kino dvorane. Istovremeno, cijelo to vrijeme - ako ste u poslu - gledate kako to rade neki drugi ljudi na nekim drugim mjestima ulažući i ovce i novce u marketing uspijevajući prodati i nešto što je sumnjive kvalitete. Film prate intervjui (s autorima & glumcima koji su uobičajeni dekor premijera), spotovi, jumbo plakati, soundtrackovi, majice, kape, suveniri raznih vrsta i namjena. Sve ono bez čega domaći film jeste, a prikazivači čekaju da im se dogodi publika.

          I onda se pojavi čovjek koji po vokaciji uopće nije iz tog miljea. Upoznali smo ga kao vrsnog novinara koji je odlučio napustiti male ekrane i posvetiti se snimanju dokumentarnih filmova. Najprije "Orbanići Unplugged", zatim "Novo novo vrijeme" i ovog trenutka "Sretno dijete". Njegovo ime je Mirković, Igor Mirković. Za kojeg sasvim sigurno možete tvrditi da je hrabar čovjek: ne samo zbog izbora onog čime će se baviti, već i zbog toga što u situaciji kada Hrvati ne idu u kino gledati niti razvikane ino-hitove, a kamoli domaće proizvode, on odlučuje u kino ući sa svojim dokumentarcima, najprije s "Novo novo vrijeme", a onda i sa "Sretnim djetetom". Ne samo to, on svoju "djecu" prati osobno, vodeći ih za ruku i predstavljajući novim poznanicima, remeteći ustaljenu prikazivačku kolotečinu i zbunjujući ih količinom interesa za njegove radove. Ako se za "Sretno dijete" može reći da ima glazbeno-nostalgičarski background, čime protumačiti gledanost najdužeg TV dnevnika u životu (Novo novo vrijeme). A čovjek je, koliko se sjećam splitske premijere, samo došao u Split i predstavio se publici. Toliko malo, a ipak toliko puno.

PRIČA 2: Sa "Sretnim djetetom" je otišao korak dalje i pojačao logistiku. Film prati autorova knjiga o istom vremenu (Novi val koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih), a premijere prigodni tulumi na kojima nas, starim a toliko prepoznatljivim pjesmama, glazbeno osvješćuju ljudi koji su stvarali "novi val" - Le Cinema (Baraccudo, Max & Piko). I to u gradu koji je bastion lako-glazbene ljige i koji je kroz svoju povijest imao tek nekoliko imena koji su se uspjeli otrgnuti godzilinom zagrljaju festivalskih izljeva nježnosti. Upravo sam o tome razmišljao idući od kina "Karaman" do "Metropolisa": i ne samo o tome - Igorov projekt i mene je ugurao "unutra" da bih se pitao gdje sam bio i što radio u to vrijeme. Ostavimo glazbene afinitete sa strane, uhvatio sam sebe u prelistavanju starih "Poleta", "Džuboksa" i specijalnog broja "Pitanja" posvećenog fenomenu "Novog kvadrata". Istovremeno pokušavajući proniknuti iza fasada osoba koje su prisustvovale premijeri. Otprilike znam što su tamo htjeli i vidjeli Gall, Boro, Čula, Sarde, Feđa i ostali veterani, ali iznenadila me količina mladosti koja tada nije bila ni rođena. Kako su uspjeli odoljeti raznim Severinama, Bulićima, Huljićima, Thompsonima i ostati živi te prepoznati sve ovo što im je ponuđeno. Ne samo to - vraćajući se u prošlost čini mi se kao da Novi val nije ni dotakao Split u autorskom smislu - barem se ja ne sjećam niti jednog imena odavde koji je ponudio nešto tim vremenima...

Ulazak u "Metropolis" iznenadio me još više: sa razglasa tutnji "Buldožer", "El. orgazam", "Idoli", "Šarlo", "EKV" i dr. (godinama zabranjeno javnoglazbeno štivo), a kritična masa splitskog rocka u tom je trenutku brojala cca 1000 zadovoljnih ljudi koji su cupkali u mjestu, plesali i pjevali. A kad se na pozornici pojavila gore spomenuta trojka s prve linije fronta Novog vala, sve je poprimilo jednu drugu, još bolju i još ugodniju, na trenutke i frenetičnu atmosferu. Najprije svirka: toliko čvrsti zvuk i sigurnost nisam čuo ni na brojnim CD-ima (ne samo što ih imam poprilično, nego sam se toga i naslušao), a brojne cover izvedbe "Le Cinema" su bolje otprašili nego li izvorni autori. A ponuda je bila gurmanska, kako i priliči vrhunskim kuharima: "Ramones", "Clash", "Idoli", "Film", "Talking Heads", "Roxy Music", Bob Marley, "EKV" (to je tek trebalo vidjeti i čuti - mislim na reakciju publike a ne izvođača), "Šarlo", "Haustor", "Prljavci", "Đavoli / Belan" (mali ustupak lokalitetu)... Još jedan odlazak u noć i konstatacija da ipak nije sve izgubljeno: dokle god postoje barikade na njima će biti poneki Gavroš i viti barjak rock'n'rolla. Hvala Mirkoviću na filmu i na tulumu!

p.s. dežurni paparazzo: Žarko Tičinović

 

 

zare
 
« povratak Vlado Ercegović
© 2003 popcorn.hr