No pokazalo se da je jahač znatno vještiji od svojih progonitelja i uskoro je bjelina snijega ostala poprskana krvlju nekolicine ljudi koji su ovdje sustigli svoj usud u vidu čovjeka znanog kao Grande silenzio....niti jedne riječi nije rekao...niti mu se s lica mogla očitati ikakva emocija čak i dok je po kratkom postupku pobio one koji su željeli potražiti spas u predaji. Pričalo se da sa njime u paru jaše smrt, a to je moglo biti i točno, nažalost ovih nesretnika koji su mislili da je njihova brojnost sama po sebi garancija pobjede nad ovim protivnikom. Ona je ostala kratkotrajno uživati u još jednoj pobjedi svoga viteza, dok se on zaputio dalje k nekom samo njemu znanom cilju.

Il Grande Silenzio, spaghetti western u režiji veterana Sergia Corbuccia (Django, Companeros!) po mnogo čemu je vanserijski predstavnik žanra, mnogim kritičarima i režiserima čak i najbolji, nadmašivši čak i Leoneove mnogo poznatije naslove. To je film sa definitivno najpesimističnijim završetkom ikada. Moram priznati da sam ponovno pogledavši film nakon pauze od kojih 20-ak godina, ostao uistinu zatečen i šokiran završetkom filma. Netko bi možda rekao da tako pesimističan kraj se može vidjeti u Peckinpahovoj Divljoj Hordi, ali čak i tamo imamo neke natruhe nade, recimo susret Thorntona i starog Sykesa na kraju filma. Ovdje pak nema ničeg sličnog, i što god sam o ovome kraju napisao garantiram svima koji budu pogledali film da će ostati prilično iznenađeni bez obzira na sve ideje koje mogu dobiti čitajući ovaj tekst. Da bi film mogao biti prikazivan u nekim zemljama Corbucci je bio prisiljen napraviti alternativni kraj koji se na DVD izdanju nalazi kao dodatak, ali takav nasilni happy end, (nasilan je prava riječ jer se pojavljuju neke osobe koje su poginule u ranijim fazama filma, a sam konačni obračun poprimi razmjere parodije) jednostavno odudara od cijele radnje filma i znatno utječe na kvarenje cijelog dojma filma. Srećom da nam je pružena prilika uživati u integralnoj verziji filma.

Druga, uistinu velika posebnost ovog filma jest da je taj film jedini western koji je snimio veliki francuski glumac Jean Louis Trintignant. Trintignant koji je najčešće glumio u dramama i političkim thrillerima (primjerice «Z» Coste Gavrasa, za koji dobija nagradu za najboljeg glumca na festivalu u Cannesu) bio je tek drugi izbor režisera Corbuccia, jer je ovaj u roli Silencia vidio Franca Nera, glumca koji je ujedno i njegovo otkriće. No po mom mišljenju sreća je što su Nera druge obveze prisilile da odustane od ove role jer Trintignant jednostavno briljira u ulozi nemilosrdna revolveraša kojega gone duhovi prošlosti i osvete. Nazvan je Silenzio jer ne govori, a ta mana je posljedica strašne rane koju su mu zadali lovci na nagrade koji su mu kao djetetu ostavili strahovitu ranu na vratu zadanu nožem, čime su mu zauvjek oduzeli sposobnost govora, a sve to da ne bi ispričao kako su mu nemilosrdo ubili oca, iako su ga mogli zarobiti živog jer mu se otac htio predati. Silenzio kao odrastao, naravno, ubire strašan danak među lovcima na ucjene tražeći one koji su mu uništili djetinstvo.

No ako smo rekli da francuz briljira u svojoj ulozi ipak ne možemo reći da krade scene ostalima, posebice jer mu je glavni protivnik El Tigrero znan i kao Loco, a tko bi bolje odigrao ulogu Loca do li Klaus Kinski. Kinski je svoje najbolje role dao kod Herzoga (Nosferatu, phantom der nacht ili Aguirre zörn des Gottes (Aguirre, gnjev božji) i koga je Herzog od milja zvao svojim najdražim neprijateljem, aludirajući na njihove neprestane svađe, no to ih nije spriječilo da surađuju 6 puta i da obojica svoja remek djela ostvare u zajedničkoj suradnji, mada je moralo biti jako eksplozivno na setu sa ta dva psihotika) ali je glumio podosta i u westernima (Vera Cruz) i u spaghetti westernima (For a few Dollars More), a ovaj mu je jedan od ponajboljih ikada. Rola čovjeka koji iza role lovca za nagrade skriva različite zločine, uključivo i pljačke i ubojstva uistinu je uloga kao stvorena po mjeri upravo za njega. Loco i Silenzio prikazani su jako slični jedan drugome iako formalno predstavljaju suprotne strane. Obojica uzimaju istu tarifu po glavi ubijenoga, samo što Loco proganja ljude sa potjernica, a Silenzia unajmljuju da se osvećuje Bounty huntersima. Niti jedan od obojice ne želi prvi potegnuti u dvoboju uzdajući se u vlastitu brzinu, jer ako nije prvi potegao ubistvo postaje legitimni vid samoobrane. Interesantne su scene u saloonu kada Loco i Silenzio pokušavaju jedan drugoga isprovocirati da potegne prvi.

Još jedna posebnost filma je i naoružanje koje nosi Silenzio: standardno oružje u westernima je colt, a on je naoružan automatskim mauserom i to je vjerojatno jedini western gdje je ovo oružje u upotrebi. Zanimljivu sporednu ulogu ostvario je i Frank Wolff, kao šerif Snow Hilla, koji možda i nije bio najbistriji, ali je bio hrabar, no hrabrost mu neće biti dovoljna kada je Loco u pitanju i Snow Hill će uskoro ostati siromašniji za još jednog šerifa. Frank Wolff je iz Amerike otišao u Italiju okušati sreću no iako je snimio solidnih filmova njegovo nezadovoljstvo je i dalje tinjalo te će u Rimu izvršiti samoubojstvo. Gotovo standardni zaštitni znak spaghetti westerna je Ennio Morricone, a tema iz filma Il Grande Silenzio je uistinu dobra. Stvarno je šteta što se gotovo i ne može naći na best of kompilacijama Enia Morriconea, a i sam soundtrack iz filma je uistinu rijedak...na ovom linku se može naći glavna tema iz ovog filma, pa i na ovaj način da vam malo približimo ugođaj ovog legendarnog filma koji zaslužuje svaku preporuku.

http://www.elektrome....hr/Temp/silence.zip