Ostala je misterija zašto je baš tada počinio dva umorstva, da li je samo iskoristio priliku ili se osjećao da je bio prekinut prilikom prvog umorstva te večeri pa je to kompenzirao sa drugim, nikad nećemo saznati. No, te iste večeri skupina trgovaca i stanara East Enda, odlučila je potražiti pomoć protiv osobe znane (ustvari se sam prozvao tako u svojim porukama policiji i novinama) kao Jack Trbosjek. Došavši ispred kuće u kojoj je stanovala osoba od koje su željno iščekivali pomoć, odlučili su sačekati da se vlasnik vrati, jer je tu večer proveo u operi zajedno sa svojim nerazdvojnim prijateljem i suradnikom. I kad je najzad stigla kočija (otvorena, iako je bila prohladna i maglovita rujanska noć, pošto je jedan od putnika u kočiji smatrao to čeličenjem karaktera i poticajnim za zdravlje, dok se drugi morao, doduše ne baš s pretjeranim oduševljenjem, složiti s time), stigla na adresu Baker Street 221B, započeo je niz događaja, u kojima će se vjerojatno najpoznatiji detektiv na svijetu zakoračiti u zapletenu mrežu intriga, laži, izdajstva i umorstava čiji će klimaks biti u smrtonosnom sukobu dviju ikona viktorijanske engleske (svaka na svoj način), jedna nasuprot druge.

Sherlock Holmes, uz Tarzana Edgara Ricea Burroughsa, vjerojatno je najčešče ekranizirani lik od svih književnih junaka. Čitav niz poznatih glumaca, s više ili manje uspjeha, udahnuo je život Holmesu na velikom ekranu, neki su od toga napravili i karijeru, poput Basila Rathbonea, dok plejada ostalih uključuje takva imena kao što su: Christopher Lee, Peter Cushing, Michael Caine, Jeremy Brett, John Cleese, Ian Richardson.... Za većinu fanova definitivni Sherlock, na velikom i malom ekranu je svakako Jeremy Brett, glumac koji je briljirao u Granadinim TV serijama, koje su se izuzetno vjerno držale predloška Sir Arthur Conan Doylea, a koje su se mogle podičiti osim izvrsnom glumačkom ekipom i sasvršenom rekonstrukcijom perioda viktorijanske engleske, a u Granadinoj produkciji napravljeno je i pet igranih filmova, koji variraju od izvrsnog «The Hound of Baskervilles», pa do slabijeg «The Last Vampyre», (slabijeg u odnosu na standard na koji nas je Granada navikla), ali tada je Brett već bio teško bolestan, a njegova smrt je dovela do prestanka rada na ekranizaciji Holmesovih avantura i uistinu je šteta što je ekranizirano samo 36 od 54 Doyleove kratke novele. Brettova još jedna prednost je bila i fizički izgled jer je čovjek izgledao maltene kao da je sad sišao sa naslovnice ilustratora Sidneya Pageta, koji je svojim ilustracijama, (sveukupno 537) za Strand Magazine gdje se Sherlock po prvi puta objavljen, i koji je postao nezaobilazan dio kanona o Sherlocku Holmesu. No ako je Brett i gotovo savršen u roli velikog detektiva, ipak je imao jedan bitan nedostatak, svom je liku gotovo sasvim isključio ljudske osjećaje, napravivši od njega stroj za razmišljanje, gotovo ga dehumaniziravši. A tu grešku su izbjegli u izvrsnom filmu Murder by Decree kanadskog režisera Boba Clarka.

S druge strane i Jack the Ripper je vjerojatno jedan od najekraniziranijih filmskih negativaca, a lista protivnika koji su mu stali nasuprot varira od inspektora Abberlinea, pa čak do H.G.Wellsa (još jedne viktorijanske ikone) – u izvrsnom Sci-Fi thrilleru Nicholasa Meyera «Time After Time». a u ulozi čuvena Rippera okušali su se između ostalih i Klaus Kinski, Dawid Warner i Anthony Perkins.

«Murder By Decree» je drugo sučeljavanje  na filmu Holmesa i Trbosjeka, po prvi puta susreli su se u filmu «A Study in Terror», 1966. godine, gdje je John Neville nastupio u ulozi čuvenog detektiva, a film je doživio veliki uspjeh kod kritike, dok je komercijalni uspjeh bio nešto skromniji, ali ipak zadovoljavajući za Columbia Pictures. No iako «Murder by Decree» ima mnogo sličnosti sa svojim predhodnikom, uključivši i casting Franka Finlaya ponovno za ulogu inspectora Lestradea, ipak se od svog predhodnika razlikuje u čitavom nizu bitnih detalja, zadržavajući zavidnu razinu orginalnosti.

Oko poznatih događaja o umorstvima u East Endu ispredena je izvrsna priča o uroti najviših državnih krugova, koja je sezala do samog premijera Lorda Salisburya (u interpretaciji uvjek dobrog Sir John Gielguda), a koja ujedno i figurira kao jedno od mogućih objašnjenja misterije vezane uz događaje sa Jackom The Ripperom. Princ Albert, u kratkoj opčinjenosti djevojkom imena Annie Crook (Genevieve Bujold) dobije s njom dijete pa čak je i tajno vjenča. Međutim takav skandal i indiskrecija nasljednika trona je nedopustiva, i pokreće se mehanizam uklanjanja svjedoka....Annie Crook biva zatvorena u ludnicu, iako je zdrava razuma, a svjedoci, bolje reći svjedokinje bivaju nemilosrdno uklanjane. Jer, traži se dijete Alberta i Annie, koje je čuvala Anniena prijateljica Mary Kelly. I tako će mračnim i maglovitim uličicama East Enda uskoro doći do međuobne utrke dvoje antagonista tko će prvi doći do Mary Kelly i do djeteta i kao što će se vidjeti, obje strane će samo polovično uspjeti u svojim namjerama. I to je posebna značajka ovog filma posebice fanovima Sherlocka Holmesa – u Plummerovoj izvedbi  legendarni majstor dobiva svoj najljudskiji izgled ikada. Unatoč svim svojim sposobnostima, i on će u ovim mračnim događajima grubo pogriješiti, i biti suodgovoran za smrt jedne od osoba koju je želio zaštititi, ali još značajnije su scene prilikom posjeta ludnici, kada napokon susretne Annie Crook, pa kad iz njega provali ogroman bijes, vidjevši jadnu ženu osuđenu na propast kako polako gubi razum u takvu okruženju, a on jednostavno ne može učiniti ništa da joj pomogne. Pokušao je zaprijetiti liječniku želeći ishodovati djevojčino puštanje iz ludnice, ali već sutradan nakon njihova susreta Annie Crook će izvršiti samoubistvo, za nju se njihov susret odigrao prekrasno.  Posebno je dojmljiva scena kada Holmes zaplače posljednji put bacivši pogled na Annie prije nego li će se rastati. Holmes sa suzom uočima! Nezamislivo! Do ovog filma. I moram priznati da se kao zakleti Holmesov fan na tu scenu uvjek naježim i ostanem dirnut. Sve ovo bilo mi je dovoljno da mi Christopher Plummer podjeli prvo mjesto na top listi najboljih filmskih Sherlocka naravno sa već spomenutim Jeremy Brettom, a ovu ulogu smatram jednom od njegovih ponajboljih u karijeri, među takvim klasicima kao što je «The Sound of Music»(«Moje pjesme moji snovi»), ili izvrsni «The Silent Partner» gdje mu je partner bio Elliot Gould.

Dr. John H. Watson, u izvedbi Jamesa Masona, je također odstupio od ustaljenih motiva. Njegov Watson je uistinu neophodan pomoćnik Holmesu, ponekad malo čangrizav, ali nedvojbeno hrabar i koristan, sušta suprotnost primjerice Nigelu Bruceu, koji je portretirao Watsona kao priglupa, prostodušna doktora koji je samo bio predmet Holmesovih posprdnih šala i ironije. Masonu je ovo već bila završna faza karijere i u neku ruku «labuđi pjev», poslije toga snimiti će još desetak filmova ali izuzev «The Verdict» Sidneya Lumeta, neće snimiti više neki film vrijedan pažnje. Ipak su 50-e godine bile njegovo najplodnije razdoblje, kada je ostvario nezaboravne uloge povjesnih osoba razdiranih sumnjom poput one feldmarschalla Rommela u «Desert Foxu» Henrya Hathawaya, Cicera u «Five Fingers» Josepha Lea Mankiewicza ili Marcusa Brutusa u «Julius Caesar» istog režisera.

Još jedan izuzetan motiv upotrebljen u filmu a vezan je uz znamenitu rečenicu koju je Ripper ispisao nakon ubojstva Catherine Eddowes. "The Juwes are not the men that will be blamed for nothing" (Židovi nisu ljudi koji će biti krivo optuženi. Jedna od teorija je bila da je ubojica želio skrenuti pažnju na židovsku populaciju, a ujedno prikriti svoje obrazovanje jer je riječ židovi pogrešno napisana (piše se JEWS ne JUWES). Međutim u filmu riječ Juwes dobiva sasvim nove konotacije i povezuje urotnike ne sa židovima već sa masonima – Juwes ili točnije JUIVES – kao tri osobe kojima imena počinju sa Ju – Jubela, Jubelo, Jubelum. Prema legendi oni su ubili glavnog arhitekta Hirama Abiffa – koji je izgradio hram kralja Solomona. A za ubistvo koje su počinili kralj Solomon ih je dao pogubiti na isti način – svakoga od trojice onom istom ranom koju je nanio arhitektu. A u filmu su izvrsno povezane ozljede koje je nanosio Ripper sa ozljedama koje su nanjeli Jubela, Jubelo i Jubelum.

Hiram Abiff bješe iz Tira u ondašnjoj Fenikiji, i to udovičin sin. (Taj važan element u masonskoj religiji saznajemo i u filmu Johna Hustona "Čovjek koji je htio biti kralj" gdje je čitav niz referenci na udovičina sina.) a bio je jedini čovjek koji je znao tajnu o Vrhunskom Masonu (Zidaru), a ujedno i najvažniju stvar u tome - vrhunsku masonsku riječ - neizrecivu riječ - tj. Ime božje. Kome god bi odao te tajne taj bi automatski bi postao vrhunski mason sa svim privilegijama i plaćama. A te tajne je obećao otkriti graditeljima koji po njegovim naputcima gradiše hram kralju Solomonu. No jednog dana za vrijeme pauze naiđe Hiram na tri grubijana, dvoje ga na mrtvo izmučiše želeči doznati tajnu, a treći ga i umori. Brzo pokopaše lešinu i razbježaše se. No Hiramovo odsustvo bješe brzo zamijećeno, i počela je potraga. U jednom trenu jedan je od tragača zasjeo da se odmori, a kad se prilikom ustajanja mašio rukom za jedan grm da se pomogne, cijeli grm se iznenada iščupao. Pozvavši ostale dali su se na kopanje i našli su Hiramov leš. No padoše i ubice u ruke mudru kralju Solomonu i na sudištu govoraše ovako:

Prvi,Jubela? O neka mi se rasječe vrat, iščupa jezik a tijelo zakopa među oštre oštre hridi na moru za vrijeme oseke, a na mjestu gdje se plima i oseka izmjenjuju dva put dnevno jer  bijah učesnik u ubistvu, tako dobra čovjeka k'o što bješe naš veliki majstor Hiram Abiff.

Drugi, Jubelo ? Neka mi se lijeva prsa rasjeku i srce i vitalni organi izvuku otamo i bace preko lijeva ramena, odnesu u dolinu Jehosaphat i tamo budu plijen divljim zvijerima na zemlji i lešinarima u zraku jer bijah učesnik u ubistvu tako dobra čovjeka k'o što bješe naš veliki majstor Hiram Abiff.

Treći, Jubelum? Neka mi se tjelo isječe na dva dijela po srijedi i odbaci na sjever i jug, moja utroba da se spali u centru, a pepeo da raznesu četiri vjetra nebeska, da ni najmanjeg traga medj' ljudima il' masonima ne preostane o tako zlom i bijednom krivokletniku kakav ja sam; ah Jubela i Jubelo, moj udar bješe teži od oba vaša, ja bijah taj koji na mjestu ga ubih.

I mudri Solomon ih kazni smrću na isti način kako oni umoriše Hirama, a Hirama Solomon sahrani u samom hramu na najsvetijem mjestu u boravištu samog boga, a umjesto one stare neizrecive riječi s imenom božjim, jer stara nestade sa prvom smrću Hiramovom, kako je nitko drugi ne znadoše, dobi se nova, koja se dan danas prenosi odabranima u masonskom bratstvu. A kako je na mjestu gdje su ubojice bile zakopale Hirama bio grm akacije tako se i dan danas grob umrla masona zna obilježiti grančicom te biljke.

Svojedobno, učestvovao sam u jednoj raspravi među stripoznalcima, bilo je i amatera i vrhunskih poznavalaca i moram priznati da sam ih sve uspio šokirati, maltene izrekavši blasfemiju u tim krugovima. O čemu je bila riječ? Naime, jedna izvrsna, detaljna  analiza dođaja o i oko Jacka the Rippera pojavila se i u izuzetnom stripu «From Hell» Alana Moorea, čovjeka koji očigledno nema sreće sa filmovanjem svojih izuzetnih, ali uistinu izuzetnih, predložaka. Velika je šteta što se folmofili nakon katastrofalnog filma «The Legue of Extraordinary Gentlemen» neće ni osvrnuti na istoimeni strip koji je nešto najbolje što se pojavilo u svijetu stripa zadnjih godina. Gotovo ista stvar se desila i sa ekranizacijom stripa «From Hell». Iako nije loš kao «LOEG» nije ni sjena stripu, i pun je tipičnih hollywoodsko-producentskih kompromisa, tako da je sva oštrina stripa znatno otupljena. No da se vratimo na moju «blasfemiju». Usudio sam se izreći da mi je «Murder by Decree» bolji od stripa «From Hell» ili da su u najmanju ruku jednako dobri. To je shvaćeno kao pretjerivanje jer ljudi koji su me napali, film o kojem govorim vjerojatno nisu gledali ili su ga gledali kao klinci. Svo ono iznenađenje i oduševljenje koje su oni našli u stripu (da ne bude greške i ja strip smatram odličnim ali...) ja sam to otkrio puno godina prije u filmu, a za razliku od stripa gdje je glavni junak Jack the Ripper (odnosno najvećim djelom fokusiran je na njegova razmišljanja i poglede) u filmu je ipak centralna ličnost i najveći među najvećima – Sherlock Holmes. Osim što nudi sasvim dobar odgovor na misterij Jacka the Rippera, nama fanovima koji vjerujemo da Sherlock Holmes jeste STVARNA!!!! ličnost ponudio je odgovor na jedno izuzetno važno pitanje: kako to da se Holmes nije pozabavio Ripperom ako se zna da su djelovali u isto vrijeme. Sada znamo da se jest pozabavio Ripperom, ali da je imao toliko obzira prema monarhiji i samoj kraljici Viktoriji (u čiju čast je i mecima iz pištolja u svome stanu izdubio dva slova VR – Victoria Regina – Kraljica Viktorija) da je zamolio svojeg vjernog prijatelja Watsona da se ta priča poradi osjetljivosti teme ne objavi. Jer znamo da su objavljene priče o Holmsu ustvari samo odabir velikog majstora – priče za koje je bio siguran da nikog ne mogu povrijediti. Sličan tok događaja navješta i sam kraj filma – Holmesov monolog vrhuški engleske vlade – među kojima su i Lord Salisburi i načelnik Scotland Yarda Sir Charles Warren (koji će podnijeti ostavku nedugo nakon ovih događaja), sve odreda masoni, kojim ih upozorava da detalji ove tmurne afere neće izaći na vidjelo sve dotle kći nesretne Annie Crook bude osigurana i zbrinuta i dok joj više nitko ne bude prijetio.

Ovime film završava ali ga preporučam svima, jer.....THE GAME IS AFOOT MY DEAR WATSON....