Jedan uglađeni nešto stariji gospodin samo je podsmješljivo promatrao cijeli taj događaj, no nije niti na koji drugi način reagirao. Kasnije se povukao u svoj odjeljak, ali igrom slučaja, tu nije bio kraj susreta s Amerikancem, jer mu se i ovaj uskoro pridružio vidjevši da u odjeljku nema nikoga. Amerikanac, pričljiv kakav je bio, odmah je zapodjenuo razgovor, objasnivši subesjedniku svoju životnu filozofiju koja se sastojala u tome da su muškarci slabiji spol i da žene trebaju njih uzdržavati, a ne obrnuto. Uz to je još nevezano spomenuo kako se zaputio u turistički gradić na rivijeri Beaumont-sur-Mer, čuvši da tamo ima mnogo usamljenih bogatih dama, koje su «dušu dale» da ih se očerupa. Na spomen imena gradića, gospodin, Englez podrijetlom, vidno je živnuo i pokušao Bensona razuvjeriti da su u Beaumontu samo stari umirovljenici poput njega, no kako je Freddy ostao uporan u naumu da posjeti mjesto, ovaj je napustio kupe i otišao obaviti jedan telefonski poziv. Naposlijetku, kad su već pristigli na odredište i spremali se napustiti vagon, u njihov odjeljak uđe mlada zgodna dama, spomenuvši da putuje za Portofino u Italiji. I gle čuda, Freddyjeva baka je ISTO! bila u Portofinu, i to sirotica, teško bolesna...u Beaumontu je dakle sišao samo gospodin, kojega je netko dočekao na Peronu, osoba koja je bila ništa manje do li šef policije u gradu (Anton Rodgers), s pitanjem: «Kakva je bila Marion?» «Savršena» odvrati gospodin, misleći da se time riješio nasrtljivca, ne želeći u svom mjestu nikakvu konkurenciju. Slučaj se donekle našalio s Freddyem, jer je gospodin Lawrence Jamieson, (Michael Caine) uglađeni i otmjeni Europljanin, radio isti posao poput njega, samo znatno profesionalnije i u puno većim razmjerima, a u Beumontu, koji je smatrao svojim privatnim lenom, (ta nije li mu i šef policije suradnik?!), nije želio trpiti amatera koji bi uzburkao mirne vode učmala gradića. Računao je da je problem na ovaj način riješen, no pokazalo se da je to bila tek prva runda.....

«Dirty Rotten Scoundrels» («Prljavi pokvareni prevaranti») remake je komedije Ralpha Levya «Bedtime Story» («Priča za laku noć») iz 1964. u kojoj su dvojicu prevaranata glumili David Niven kao Lawrence  i Marlon Brando kao Freddy. Nažalost, nikad nisam uspio doći do orginalne verzije pa ne mogu suditi o njoj iako kažu da je jako dobra, možda i bolja od remakea, ovaj film ima ipak sve sastojke koji su potrebni da bi izvrsno funkcionirao: izvrsnu glumu, dobar zaplet koji u potpunosti služi da poveže čitav niz urnebesnih, na momente i bizarnih ali svejedno izvrsnih gegova, i odličnu režiju, koju potpisuje nitko drugi do li Frank Oz.

Za opisati Franka Oza dovoljno je ponoviti riječi Jima Hensona: «Oz je možda najzaslužnija osoba za to što su Muppeti smješni», a ako te riječi dolaze iz usta tvorca legendarnog Muppet Showa, onda je jasno da pred sobom imate osobu koja je ekspert za komiku, što će se u najboljem svijetlu pokazati upravo u filmu  „Prljavi pokvareni prevaranti“. Zanimljivo je da je Henson sreo Oza na jednoj lutkarskoj konvenciji i bio toliko oduševljen sa njime da ga je odmah htio uključiti u postavu Muppet Showa, ali je ipak(!!) morao sačekati da ovaj završi srednju školu. No odmah po svršetku srednje škole Oz se priključuje ekipi, postavši jednim od njezinih najvažnijih članova, udahnuvši život tako nezaboravnim kreacijama kao što su : Miss Piggy, Fozey Bear, Animal, Ksilofonist Marvin, a osim u Muppetima, Oz je svojim glasom oživio i još jedan, jako poznati lik. Yoda, majstor Jedi, i kasniji učitelj Lukea Skywalkera u serijalu Ratova Zvijezda, duguje svoj glas upravo njemu.

Uz Hensona, Oz se polako počeo baviti i režijom, zajedno su radili izvrsni, pomalo tolkienovski fantasy, «Dark Crystal» («Tamni Kristal»), koji međutim nije polučio veliki uspjeh u doba premijere, vjerojatno stoga što publika u lutkarskom filmu, koji odmah asocira na film namijenjen djeci) nije očekivala onako mračnu priču, no danas se taj film smatra kultnim, i na taj način ispravljena je nepravda prema ovom istinskom dragulju.

Prvi samostalni redateljski debut Oz će imati 1984. opet s Muppetima, u «Muppets Take Manhattan»(«Muppeti zauzimaju Manhattan»), a dvije godine kasnije napraviti će izvrsni musical, remake filma Rogera Cormana «Little Shop of Horrors» iz 1960. Tu će prvi put surađivati sa Steve Martinom, a ujedno je to i prvi film na kojem glavni glumci neće biti lutke, osim glavnog negativca, biljke mesožderke, i gdje će Oz pokazati da osim izvrsnog rada s lutkama zna jednako tako dobro raditi i sa pravim glumcima.

Michael Caine i Steve Martin izvanredno funkcioniraju u tandemu. Caine inače nije tako često glumio u komedijama, ali je i u ovom filmu, kao i u filmu Bryan Forbesa «Wrong box», («Pogrešna kutija« ), crnohumornoj komediji smještenoj u viktorijansku Englesku, a prema motivima priče R.L. Stevensona, pokazao da je itekako talentirani komičar. Steve Martin, s druge strane uglavnom glumi u komedijama, (ovo je možda njegov ponajbolji film, uz parodiju na film noir Carla Reinera «Dead Man Don't Wear Plaid» («Mrtvaci ne nose karirano») , pri čemu se uglavnom oslanja na fizikalnu ekspresivnost, tako da je savršeno profunkcionirao kao protuteža Caineovu glumačkom minimalizmu. Posebno su urnebesne scene kada Caine prihvati da će podučiti Martina svim tajnama zanata, pod uvjetom da ovaj nakon toga ode i nikad se više ne vrati u Beaumont. Kao što se moglo i očekivati Freddy dobiva najgore moguće uloge, primjerice ulogu mentalno zaostalog brata princa Ruprechta i u tim scenama Martin jednostavno briljira. Na jedan nevini upit bogate klijentice zašto prinčev brat ima čep na viljušci, Martin se automatski opali viljuškom po oku, preko kojeg, naravno, stoji crni povez. 

Freddy kao Freddy ni nakon poduka nije želio otići, te između dvojice varalica pada opklada: prvi koji izvuče 50.000$ od odabrane «naivne» žrtve, pobjeđuje i ostaje u gradu, dok drugi odlazi i ne vraća se. Tu film uistinu doseže vrhunac. Dvoboj je sada nešto osobno, sukob dvije različite «škole varanja», ne preza se od ničega, od lažnih invalida - veterana, do još lažnijih švicarskih doktora koji liječe invaliditet. I upravo tu dolaze Caineovi posebno veliki momenti kada nastupi kao poznati švicarski doktor Emil Schaufhaussen, koji se obavezao da će «časnika» Bensona podignuti iz invalidskih kolica i učiniti da prohoda. Caine ne radi facijalne geste poput Martina, ali ona njegova uštogljenost i ozbiljnost, jednostavno vas natjeraju u smijeh, pogotovo kad počne lječiti sirotog Bensona. Do samog kraja cijeli vatromet gegova, nikad vulgarnih, i uvijek originalnih, dok je sam kraj izvrstan, sa jednim velikim obratom, u kojemu su naše simpatične varalice naučili jednu dobru, doduše skupu, ali opet dobru, lekciju.

I taman kad su utučeni mislili da je sezona propala, jer su turisti otišli i stiže jesen, pristigla im je gomila turista iz Australije koju im je doveo najneočekivaniji saveznik, znan kao «Šakal» (nadimak govori sve) i tri vuka se ustremiše na ovce, a što je od ovaca ostalo možemo samo zamisliti jer tu počinje odjavna špica.

Ovaj film jedan je od onih, uvjetno rečeno, «malih» filmova, koji vas znaju i više nego ugodno iznenaditi svojom kvalitetom. Kako je dobru komediju izuzetno teško napraviti, jer osim standardnih uvjeta za dobar film (scenarij, režija, gluma) ona mora biti i smješna, ovaj film će uvijek imati posebno mjesto u mojoj kolekciji, kao uistinu rijedak film koji me sa svakim gledanjem nasmije do suza. Uistinu se teško mogu sjetiti neke druge komedije za koju mogu reći isto.