VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: PAUČINA: BRUTE FORCE

KOMENTARI:

Re: PAUČINA: BRUTE FORCE
Jedini razlog sto jos uvek nisam odgledao film je taj sto nemam titl. :(
Vec se ponavljam sa pohvalama tvom tekstu, jedina zamerka bi bila to sto si mi prepricao ceo film i nije ostalo ni malo mesta iznenadjenjima...
...ali, moram priznati da je to u isto vreme razlog koji me tera da se licno uverim u to sto si napisao. ;))
Komentar: Pajke 16.06.2004.

Re: PAUČINA: BRUTE FORCE
sorry na spoilerima:(((
ali uživati češ nevertheless, a baš me zanima da li češ se složiti i nakon odgledanog filma, s ovime što sam tu naškrabao
Komentar: Rommel 16.06.2004.

Re: PAUČINA: BRUTE FORCE
psihopati wagner , navodno je i hitler obozavao slusati njegova djela! ima jedna autobiografija o hitleru u kojoj se to spominje........
Komentar: dr.mabuse 06.12.2005.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Kolumna: PAUČINA: BRUTE FORCE

Kolumna: PAUČINA: BRUTE FORCE PAUČINA: BRUTE FORCE
(14.06.2004.)

Toga kišnog dana zatvorenik Joe Collins (Burt Lancaster) ponovno je sproveden u svoju ćeliju br.416, nakon što je odslužio kaznu u samici. Kapetanu Munseyu (Hume Cronin)  samica je bila omiljena metoda obrađivanja zatvorenika, posebice ovako tvrdih kakav je bio Joe.


Munsey je bio okorjeli sadist, čovjek koji je sve svoje slabosti liječio brutalnim iživljavanjem nad štićenicima Westgatea, i upravo je on ucjenama i prijetnjama jednog od robijaša naveo da podmetne Joeu nož koji je bio dovoljan da ovome donese dugotrajan boravak u samici. No ako se kapetan i došao naslađivati povratkom Joea nazad u ćeliju, samo jedan dugačak Joeov pogled upućen prema njemu, pogled bez i jedne izgovorene riječi, dovoljno mu je jasno rekao da pred sobom nema čovjeka slomljenog dugotrajnom psihičkom torturom, već protivnika koji spremno prihvaća izazov i želi se boriti. No kapetanu se tada učinilo da time igra može biti samo zanimljivija, jer krajnji rezultat bio je neupitan: slomio je on do sada toliko «tvrdih oraha», slomiti će i ovaj, ta ima još toliko aduta u rukavu, ako prvi i nije polučio željeni uspjeh, neki od idućih jednostavno mora....

Mark Hellinger, bivši novinar i pisac pripovjedaka, početkom 40-ih počeo se baviti producentskim radom napravivši za kompaniju Warner neke uistinu žestoke filmove, posebice u suradnji sa slavnim režiserom Raoulom Walshom, kao što su «High Sierra»  («Visoka Sierra»), ili «They Drive by night» («Oni voze noću»), u oba je glumio Humphrey Bogart, a sam Hellinger je bio jedan od najupornijih u inzistiranju da Bogie dobie glavnu ulogu upravo u Visokoj Sierri, i kao što se pokazalo imao je potpuno pravo, a taj se film danas smatra jednim od ponajboljih Bogievih glumačkih ostvarenja, koji mu je i utro put do statusa zvijezde, ali je taj film proslavio i samog Hellingera jasno pokazavši domete koje može dosegnuti mladi producent.

Nakon povratka s pacifičkog ratišta gdje je kao ratni dopisnik proveo dvije godine, osamostaljuje se i počinje raditi filmove za Universal kao i ponovno za Warner napravivši između ostaloga i neke od najpoznatijih predstavnika noir filma: «The Killers» - «Ubojice» i «Brute Force» - «Gruba Sila». Hellinger je godinama želio snimiti zatvorski film i napokon je 1947. nakon što je pročitao jedan članak bivšeg zatvorenika počeo uobličavati ideju  iz koje će se izroditi film «Brute Force». Za scenarista je odabrao Richarda Brooksa, čovjeka s kojim je godinu dana ranije surađivao na «The Killers». Brooks, koji će se kasnije početi baviti i režijom (između ostalih potpisao je i «Elmer Gantry», jedinu oscarovsku ulogu Burta Lancastera, i «The Professionals» («Profesionalci») odličan akcioni western s uistinu zvjezdanom glumačkom ekipom, (Lee Marvin, Lancaster, Robert Ryan, Jack Palance), izvrsno je odradio posao oko scenarija, s tim da će obrada tako slojevitih likova, pa čak i izopaćenih, poput kapetana Munseya, ostati jedno od bitnijih obilježja njegove cijele karijere.

Osim Brooksa, Hellinger na ovom filmu ponovno surađuje s Lancasterom, koji je svoj glumački i to vrlo impresivan debut, ostvario upravo godinu dana ranije u «The Killersima». Ovim filmom pak Lancaster će se definitivno ustaliti kao nova glumačka zvijezda i to trajna sjaja. Lik čovjeka koji ne popušta pred najsurovijim oblicima fizičke i psihičke prisile i koji je spreman boriti se do kraja unatoč nemogućim uvjetima, Lancasteru je nevjerojatno dobro pristajala. I fizički je odgovarao zahtjevima uloge jer je kao bivši akrobat (pa čak i bivši padobranac jer je služio u padobrancima za vrijeme WWII, ali samo u propagandnoj jedinici, nije vidio pravu borbu) bio u naponu snage i djelovao je kao osoba koja bi se mogla postaviti na taj način i u takvom okruženju. No osim te neslomljivosti još su dvije crte koje temeljno određuju lik Joea Collinsa: jedna je brutalnost, a druga romatičnost. Brutalnost posebice dolazi do izražaja prilikom osvete izdajniku koji mu je podmetnuo nož i prijavio ga čuvarima, pa iako sam Collins neće učestvovati u ubojstvu, jasno je da je on sve to organizirao i da zna za to, a ubojstvo je nezamislivo okrutno, upravo nevjerojatno za doba nastanka filma: cinkaroš je let lampama otjeran prema mehaničkoj preši, u koju će upasti i biti zdrobljen, a u to isto doba Joe Collins će neobavezno čavrljati sa zatvorskim doktorom u njegovoj ordinaciji (jasno sve zbog alibija) i niti jednom gestom neće pokazati da dvoji oko ispravnosti onoga što je učinjeno. No pomalo je onda protuslovno njegovo oslikavanje i kao romantika: u  ćeliji, koju dijeli s još petoricom zatočenika, postoji slika na kojoj je crnokosa djevojka. Svako od stanara u toj slici vidi svoju vlastitu ženu, djevojku, ljubav, uspomene na prijašnji život..To su trenuci kada doživljavamo flash backove svakog od njih, i saznajemo njihove tragične priče. Primjerice vidimo Collinsa kako prije pljačke radi koje će i završiti u hotelu Westgate, posjećuje svoju djevojku koja je u invalidskim kolicima, i kojoj želi pribaviti novac za operaciju.Ova pljačka je trebala biti zadnja koja bi im omogućila pristojan život, pljačkaš koji živi za svoju ljubav, a sa druge strane ne preza ni od najokrutnijeg ubojstva. Moglo bi se reći da je u zatvoru otvrdnuo, ali je nevjerojatno da cijelo to vrijeme mašta o svojoj ljubavi i želi pobjeći samo da bi bio s njom.. Dakako i ostale priče su prepune takvih romantičarskih klišeja. Računovođa koji je pronevjerio novac da bi ženi kupio bundu o kojoj je sanjala, još je najsimpatičnija priča o varalici kojega je zgodna plavuša prevarila za sav novac i auto, a on eto u zatvoru sanja o njoj. Sve su te priče pomalo suvišne u filmu, no ipak funkcioniraju jer znamo da su flashbackovi jedno od temeljnih obilježja filma noir, čežnja za minulim vremenom koje postaje nedohvatljivo svakome od likova, jer svi oni na neki način znaju da to više nikada neće ponoviti, a značajno doprinese sveopćem beznađu kao prevladavajućem tonu s kraja filma. Vjerojatno su ti elementi romantike i mali kompromis prema tadašnjem Hollywoodu, ustupak koji se morao napraviti da bi film i ugledao svjetlo dana, mada se zna da je režiser Jules Dassin bio protiv toga.

Kapetan Munsey je druga ličnost oko koje se sve vrti. Psihopat, perfidni spletkaroš, sadist kojem uniforma daje priliku da se iživljava nad zatočenicima, a ona ujedno predstavlja i jedinu suštinsku razliku između njega i njih. Čezne za položajem upravitelja zatvora koji će na kraju i dobiti, i to nedugo prije nego li će izbiti najveća i najkrvavija pobuna u zatvoru. Do tada iako nije bio nominalno upravitelj, imao je faktičnu vlast nad kaznionicom jer je stari upravitelj u svemu popuštao svom kapetanu. Jedina osoba koja će zamjerati Munseyu na metodama koje koristi biti će zatvorski liječnik dr. Walters u izvedbi Arta Smitha (kao još jedan standardni elemenat zatvorskih filmova uvijek postoji netko tko predstavlja «savjest» zatvora), alkoholičar, star i u dubini duše jako razočaran čovjek. No Munsey, koji je po zlobi i sadizmu prikazan kao sama inkarnacija sotone, nije se obazirao na primjedbe doktora, dapače čak ih je cinično ismijavao.

Uloga kapetana Munseya smatra se ponajboljom u karijeri glumca Hume Cronina poznatog po ulogama u Mankiewiczevim filmovima  Kleopatra (kao Sisogenes, savjetnik egipatske kraljice) ili u westernu «There was a Crooked Man» («Bio jednom jedan pokvarenjak»). Posebno su jake scene kada batinama izubija zatvorenika, dok u pozadini pušta instrumentalnu skladbu Richarda Wagnera, (izgleda da psihopati obožavaju Wagnera, sjetimo se samo potpukovnika Kilgorea iz Apocalypse Now) iako je već preko doušnika (i to iz Joeove ćelije) imao sve informacije o predstojećem planu bijega. Tek pri kraju i mi saznamo da je on bio obavješten o svemu i da je bespotrebno iz čista sadizma izubijao čovjeka. Pri samom kraju kada mitraljezom s kapije ubija zatvorenike u dvorištu, s lica mu se čita koliko uživa u trenutnoj situaciji.

U konačnom obračunu kada se Collins napokon dočepa Munseya, uspjet će ga ubiti, ali će i sam izgubiti život. Zanimljivo je da su u scenariju namjerno napravili da kad dođe do konačnog obračuna da Collins mora biti teško ranjen, radi uvjerljivosti, jer je bilo očito da Lancasteru Cronin ni u jednom slučaju ne bi mogao predstavljati iole ozbiljniju fizičku prijetnju. Upravo iz istog razloga se njih dvoje jako rijetko sreću u istom kadru. I sam Cronin pojašnjava u svojim memoarima:
«Burt, koji je svojedobno bio akrobat u cirkusu, bio je u izvanrednoj fizičkoj kondiciji, i težio je oko 91 kg. U stvarnosti mogao me je srediti malim prstom. Kao koncesija ovom totalno neravnopravnom sukobu, dogovoreno je da prije početka bitke, Burt bude ranjen».                  

Bijeg će se pokazati kao potpuni promašaj u prvom redu radi izdaje. Jedan od stanara Joeove ćelije konstantno je kriomice obavještavao Munseya, i na kraju će i Joe primiti obavjest da je sve otkucano  i da bi trebalo odustati, ali za Joea više nije bilo povratka. Odlučio je nastaviti do kraja, a izdajnika kojeg je otkrio u krugu ljudi od svog najvećeg povjerenja, vezao je na čelo vagona koji su izgurali iz rudnika da im služi kao grudobran. Tu su i fenomenalno snimljene scene kada se na leđima čovjeka privezanog za vagon vide rupe od metaka pa čak i dim kako izbija ispod potkošulje, i cijeli sukob fenomenalno je uhvatio snimatelj William Daniels. Ama baš nitko neće uspjeti pobjeći, a pokušaj zabijanja kamiona u kapiju da bi se probila, doveo je samo do toga da je na taj način kapija blokirala, i kad je Collins zadnjim snagama pokrenuo mehanizam za otvaranje više se nije mogla otvoriti. Snage reda suzavcem i puškama ubrzo će ovladati cijelom ustanovom, i svi će se zatočenici ponovo naći u ćelijama, jedino će ćelija 416 ostati zjapiti sablasno prazna. Nitko od njenih bivših stanara nije ostao živ, a ostalo je upražnjeno mjesto i novog upravitelja, koji očito nije dugo uživao u novoj ulozi.

«Brute Force» ostati će zapamćen kao jedan od najpoznatijih filmova Julesa Dassina. Režiser koji će se 1950. naći na udaru senatora McCarthya i njegove antikomunističke histerije, a kojega je prokazao, kao jednog od mnogih, kolega režiser Edward Dmytryk, morati će napustiti Sjedinjene države i poći u Europu. Te će godine snimiti u Velikoj Britaniji svoj po mnogima  i najbolji film «Night & The City» («Noć i grad») o životu londonskog podzemlja s Richardom Widmarkom u glavnoj ulozi, u kome će koristiti pseudo dokumentarističke metode koje su već bile uočljive i u Gruboj sili, a najveći komercijalni uspjeh postići će filmom «Rififfi» za koji će napisati i scenario i nastupiti u ulozi Cesara. No iako zanatski besprijekorno odrađen, izgubiti će onu oštrinu i beskompromisnost koju pokazuje u «Gruboj sili» i u «Noći i gradu». Meni osobno Gruba sila ima ipak primat među Dassinovim filmovima, što zbog vrhunskog Lancastera, što zbog oštrine i ogromnog pesimizma koji film sadrži u sebi. Ostaje uz Jacques Beckerovu «Le Trou», («Rupa») jedan od ponajboljih zatvorskih filmova, i također jedan od rijetkih filmova o bijegu, opet uz Beckerov film, gdje ama baš nitko nije uspio pobjeći.

 
« povratak Sergej Karov
© 2003 popcorn.hr