Jedan iz takve galerije likova je i boksač Bill «Stoker» Thompson (Robert Ryan), koji je uvjeren u sudbinsku važnost  večerašnje borbe koja bi napokon trebala biti  prekretnica koja mu treba omogućiti promijenu života na bolje, i da je samo «jedan udarac daleko» od ostvarenja svojih zamisli. Njegova žena Julie (Audrie Totter) ne dijeli njegovo mišljenje. Umorna i sita svega, jer se nagledala supruga puno puta izubijana u ringu, ponekad su trebali sati da dođe k sebi i da je uopće prepozna, skrenula mu je pažnju da se taj «jedan udarac daleko» čeka već godinama i da je «Stoker» sa svojih 35 godina prestar za bavljenje boksom i da u ringu služi samo kao vreća za mlaćenje i skupljanje iskustva raznoraznim neukim mladcima, koje vode kojekakvi manageri.

Nije ga ona željela povrijediti time, već mu samo još jednom dati do znanja da joj je preteško gledati što se s njenim dragim događa u ringu, i da nema više niti snage niti srca za to. Želi da se napokon ostavi toga i da se počne baviti nečim drugim, bilo da postane trener, bilo da zakupi i drži kiosk, bilo što što nije ponovni povratak u ring.

Međutim, tu večer «Stoker» je, po tko zna koji put imao dobar osjećaj, osjećaj da može svladati večerašnjeg protivnika«Tiger» Nelsona (Hal Baylor), mladića koji se tek počinjao uspinjati u svijetu boksa i kojemu su manageri birali upravo ovakve «islužene» protivnike poput «Stokera» da oko njega podignu auru nepobijedivosti, a pobjede su osiguravane izvan ringa, međusobnim dogovorima, podebljanih određenim novčanim iznosima. «Stoker» nije ni znao da su i njegovi manager i trener sklopili sličan aranžman sa Nelsonovim managerom Little Boyem (Alan Baxter) o ishodu večerašnje borbe. No ova dvojica nisu našli za shodno upozoriti «Stokera» na taj detalj, jer tko bi uopće očekivao da bi «Stoker» mogao pobijediti nakon čitavog niza dotadašnjih poraza, a ako ne zna ništa, neće mu se morati udijeliti postotak od dobivenog iznosa....

«The Set Up» («Namještaljka») film Roberta Wisea iz 1949. godine, po sudu autora ovih redaka, jedan je od ponaboljih filmova o boksu, događajima u i oko ringa, u kojem u prvi plan izbija fenomenalna studija karaktera od samog glavnog junaka, boksera na zalazu karijere, koji čini sve da taj kraj odgodi nadajući se da će jednom pobjedom ipak unjeti reda u  kaos vlastita života pa do ostalih boksera iz njegove svlačionice, koji su svi redom, ma o kako malom nastupu bila riječ, izvanredno razrađeni. Jedan od posebno upečatljivih likova jest «Topovnjača» Johnson koji čekanje do početka vlastite borbe i ulaska u ring neprekidno priča o Frankieu Manili, boksaču koji je izgubio 21 borbu prije nego li će početi pobjeđivati i postati šampion srednje kategorije. No Johnson, ma koliko se svojim pričanjem zanosio da će možda i on uspijeti kao Frankie, ipak će i tu večer završiti porazom, nakon kojega nije više znao za sebe. No nije se stalo samo na karakterizaciji boksača. Posebna pažnja posvečena je i publici koja prati borbe. Iako sa kratkim, ili bez ijedne rečenice uopće, čitav niz krupnih planova koji prate njihove izraze lica, geste, pokrete više nego jasno ocrtavaju njihovu žeđ za što većom grubošću, brutalnošću, i da je to na kraju i  jedino zbog čega su se tu i okupili....i uopće nema veze radi li se o muškarcima ili ženama. Manageri i treneri čine pak zasebnu skupinu, pripadnika polusvijeta koji koketiraju sa kriminalom ili su kao Little Boy, otvoreno zabrazdili u njega i ne libe se iskazati svoju snagu i moć.

Robert Wise je postao legenda u Hollywoodu i prije nego li je režirao ijedan film. Ugled je stekao kao samostalni montažer  suradnjom sa  Orsonom Wellesom, na «Citizen Kane» («Građanin Kane») i «The Magnificent Ambersons» («Veličanstveni Ambersonovi»), ili Williamom Dieterleom na «The Hunchback of Notre Dame» («Zvonar Crkve Notre Dame»). 1944. ostvariti će svoj režiserski debut filmom «The Curse of The Cat People») nastavkom poznata horrora Jacquesa Tournera. Tokom karijere snimiti će oko 40 filmova, najrazličitijih žanrova od musicala (Oscarima ovjenčani «The Sound Of Music» («Moje Pjesme, Moji Snovi»)), do SF-a («The Day The Earth Stood Still» ili trekkijevcima možda bitniji «Start Trek – Motion Picture», prvi iz serije filmova sa originalnom postavom Shatner-Nimoy) od Horrora («The Haunting») pa do filmova katastrofe «Hindenburg»). Uistinu ima malo režisera koji imaju tako raznoliki opus.

«Namještaljku» je snimio za RKO Radio Pictures, a po vlastitom priznanju to mu je jedan od najdražih filmova koje je napravio za njih, kao i jedan od najdražih filmova u cijelom svom opusu. Poznat po temeljitosti i pedantnosti, Wise je, pripremajući se za film znao posjećivati boksačke svlačionice, gdje je promatrao i bilježio sve što se događa, od čekanja početka borbe, nervoze, uzbuđenja, različitih nevezanih razgovora, pa do povratka u svlačionicu nakon borbe, ponekad i na nosilima...nije zapostavio ni asistente koji pomažu boksačima da se pripreme na borbu, niti liječnike koji pomažu kad ustreba, sve je to savršeno uhvaćeno u filmu. 

Zanimljivo je da je scenarij nastao prema istoimenoj narativnoj poemi američkog pjesnika Josepha Moncure Marcha, iz koje je i preuzet stih sa početka teksta, stih koji možda i najbolje oslikava samu srž poeme/filma.   Druga velika posebnost ovoga filma jest da je bio jedan od prvih, ako ne i prvi film uopće koji se odvija u real-timeu. Svi znamo da je to slučaj sa filmom «High Noon» («Točno u podne»), Freda Zinemanna ali on je nastao ipak dvije godine kasnije od «Namještaljke». U «Namještaljci» sve se počinje odvijati u 21h i 05 min i točno 73 minute kasnije sve je gotovo. Tijekom filma ima čitav niz scena na kojima su prikazani satovi i vrijeme koje oni pokazuju, ujednio je i vrijeme koliko dugo pratimo film.

Iako je u samoj poemi glavni lik boksača bio crnac, u filmu to nije slučaj, jer u to doba RKO nije pod ugovorom imao nijednog crnog glumca kao glavnu zvijezdu. Uloga će biti dodijeljena Robertu Ryanu. Glumac velikog talenta i iznimno samozatajan, Ryan je često glumio u filmovima iz «film noir» struje  (jer i «Namještaljka» je, iako joj nedostaju neki elementi, ne samo pripadnik te iste struje, nego i jedan od njenih najreprezentativnijih predstavnika), a samo dvije godine ranije upravo je i dobio svoju jedinu nominaciju za Oscara, za ulogu rasističkog narednika u izvrsnom noiru «Crossfire» Edvarda Dmytrika. Velika je šteta što je ova iznimna glumačka pojava ostala samo na toj jednoj nominaciji, time mu je učinjena velika nepravda naspram svega onoga što je učinio na velikom ekranu i izan njega.

Ryan je imao još jednu osobitu kvalifikaciju za nastup u ovom filmu. Naime aktivno se bavio boksom. Tijekom studija u Darthmoutu, 4 godine uzastopce bio je šampion u teškoj kategoriji. To iskustvo će mu itekako dobro poslužiti upravo u ovom filmu, jer scene boksa viđene ovdje ne da su realistične već graniče sa naturalizmom. Mnogi su skloni ovu Ryanovu, nažalost jednu od rijetkih glavnih uloga, istaknuti kao ponajbolju u bogatoj karijeri.

Uistinu je sjajan,  nepopustljivi borac u ringu, koji ne želi prodati svoj meč, već se bori do kraja pa makar izgubio, ali ako i izgubi biti će to čista obraza. No pobjeda do koje će ipak doći na kraju će ga skupo koštati. Scene kada je sam u svlačioni, a posjećuje ga gangster Little Boy sa svojim čovjekom možda su još i jače od scena u ringu....na Ryanovu licu se jasno vidi da osjeća nelagodu i strah jer zna da mu se nešto opako sprema, nešto za što nije sasvim siguran  da li će se moći oduprijeti tome. Taj izraz biti će još očitiji kada mu put bude prepriječen u slijepoj ulici, mješavina straha, zbunjenosti, očajničkog traženja izlaza, za koji možda i sam tada već zna da ne postoji. Naravno boriti će se, iako je borba uzaludna jer je protivnik brojčano nadmoćniji i samo je pitanje vremena kada će biti svladan...i uslijediti će kazna, kazna za prkos i nepopustljivost, koja ga je trebala potpuno slomiti kao čovjeka i oduzeti mi ono jedino što je ispunjavalo njegov život. Taj trenutak osvete nije direktno prikazan, upravo tada kamera se pomiče prema sjeni na zidu na kojoj se ocrtava jazz orkestar, a sve zvukove zaglušuje glasna muzika iz susjednog bara. To je možda i jedini trenutak u filmu gdje čujemo ikakvu muziku, jer je kompletan film bez ikakve muzičke podloge, i u filmu se mogao čuti jedino zvuk zvona koji najavljuje početak ili kraj runde. Na kraju će ipak i  «Stoker» doživjeti neku vrstu happyenda, jedinog mogućeg i ni najmanje isforsiranog: supruga, koja ga je na neki način izdala ne došavši na meč, (fenomenalne scene kada raspara ulaznicu za meč, a dijelići karte padaju po odlazećem autobusu), uvidjela je svoju grešku i upravo u završnim trenucima, dok ga ona onako ranjena drži i njeguje, u Stokeru će se javiti nova nada da je dobio još jednu šansu za novi početak i u odnosima sa suprugom,  i u vlastitu životu...

Kada su na TCM (Turner Classic Movies) Ryana proglasili glumcem mjeseca, prikazan je kratki 5 minutni filmić u kojem je njegov kolega glumac Ernest Borgnine predstavio, učinio je to na slijedeći način:
 
«Robert Ryan. Radio je  Hollywoodu, ali teško da je ikad pripadao Hollywoodu. Bob je bio u prvom redu glumac, tek onda zvijezda. Mogao je biti dobar momak, mogao je biti zlikovac, mogao je glumiti ljubavnika. Što god vam padne napamet  on je mogao odglumiti. To je pravi smisao glumačke vještine... Bob je bio dobar čovjek, ali povučen. Ne mogu reći da sam ga dobro poznavao. Ne znam da li je itko. Bio je vrlo zatvorena osoba. Nije puno pričao ali ste znali kada je bio u blizini. Bob Ryan i ja radili smo na tri filma zajedno: "Bad Day At Black Rock» («Loš Dan u Black Rocku»), "The Wild Bunch"(«Divlja Horda»), i na  klasičnom ratnom, "The Dirty Dozen."(«Dvanaest žigosanih»).....Prvo sam radio sa Bobom na filmu, "Bad Day At Black Rock." Bio je kao i svi na setu uključivši i mene, vrlo zadivljen Spencer Tracyem.....Jednog dana dok sam gledao neke snimljene scene, primjetio sam da je  Tracy nagnut i da izgovara neki dialog gledajući u tlo. Pomislio sam «Kako publika može uopće obračati pažnju na Tracya», kad sam postao svijesan da je ukrao cijelu scenu, sve su oči bile uprte u njega. Tamo je bio i Bob, izvrstan glumac, koji je činio sve, osim da je svukao hlače, da bi bio primjećen na sceni.   Ali stari Bob, izdržao je i to iskušenje. Bio je skroz usredotočen na posao, vjerujte mi. Vjerujem da je takav bio od prvog trenutka. Bobov prvi filmski uspjeh došao je s ulogom rasističkog narednika,("Crossfire") gdje su glumila još 2 Roberta, Mitchum i Young.....Ryanovo zgodno, izborano lice, može samo migom ili treptajem publici pokazati što njegov lik ima naumu. Ryan je svoju prvu i jedinu akademijinu nominaciju dobio za tu ulogu i izgledalo je da će mu ona karijeru preusmjeriti prema drugim ulogama opasnih likova. Sa svojim oštrim umom, tamnoputim i dobrim izgledom i prodornim očima, Bob je donio dubinu i kompleksnost svojim negativcima, dok su drugi glumci mogli samo sanjati o tome. Svojim herojskim ulogama dao je više od naznaka prikrivene opasnosti..... Još jedna Ryanova izvedba koja me impresionirala bila je u filmu o boksu «The Set-Up». Pa, Bob je bio boksački šampion na collegeu u Darthmoutu, tako da smo u ovom slučaju imali momka koji je znao što mu je činiti...Ono što je Ryana učinilo tako interesantnim glumcem bilo je stoga što je on pažljivo birao uloge koje su bile i teške i raznovrsne. Nije se zadovoljavao lakim, simpatičnim ulogama. U najživljem sječanju Bob mi je ostao za vrijeme rada na "The Wild Bunch"..... Dodijeljena nam je zajednička svlačionica i jednog dana zapazio sam da je sva moja roba izbačena napolje, po tlu. Rekao sam» Hej, znam da bih trebao izgledati prljavo, ali ovo je već smiješno.» Otišao sam do Ryana i rekao:"Oprosti, Bob, ali mislim da bi nas dvojica trebali DIJELITI ovu prostoriju. On nije mogao biti prijazniji. Rekao je.."Ohooo, zar sam tvoju odjeću izbacio? Strahovito mi je žao."