VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: PAUČINA: LONG GOOD FRIDAY

KOMENTARI:

Re: PAUČINA: LONG GOOD FRIDAY
Mislio sam da ne mozes bolje ali me svaki put iznenadis, dokle tako? :)
Samo jednom sam gledao ovaj film(TV), bilo bi ti bolje da se potrudis da ga odgledam jos jednom!;) ...jos bolje, potrudicu se da te preduhitrim i sam ga nabavim!
Jos jednom, ulepsao si mi ovim textom ovaj kisni i sumorni ponedeljak. :)
Komentar: Pajke 08.11.2004.

Re: PAUČINA: LONG GOOD FRIDAY
dobio biš ga već ali nema titl....a nije baš lak za pratiti jer koriste slang dosta...
Komentar: Rommel 08.11.2004.

Re: PAUČINA: LONG GOOD FRIDAY
Majku mu i taj titl.
Komentar: Pajke 08.11.2004.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Kolumna: PAUČINA: LONG GOOD FRIDAY

Kolumna: PAUČINA: LONG GOOD FRIDAY PAUČINA: LONG GOOD FRIDAY
(07.11.2004.)

U karijeri svakog glumca, posebno je značajno kada dobije priznanje struke za odlično obavljen posao. No pisamce koje je dobio Bob Hoskins bilo je uistinu posebno. Za glavnu ulogu u filmu Johna Mackenzia, «The Long Good Friday», (kod nas prevođen kao «Crni petak za Gangstere» iako bi doslovniji prijevod bio «Dugi Veliki Petak»), primio je pisamce koje je  potpisano sa Ronnie Kray a sadržavalo je izraze oduševljenja Hoskinsovom izvedbom. To uistinu ne bi bilo ništa posebno, svi slavni glumci dobijaju vjerojatno gomile takvih pisama, no to bi ujedno značilo i da nismo obratili pažnju na ime potpisnika pisma, jer Ronnie, odnosno Ronald Kray, bio je 50-ih i 60-ih godina pravi gospodar londonskog podzemlja, zajedno sa svojim bratom blizancem Reginaldom (Reggiem) i starijim bratom Charliem. (1990 godine Peter Medak napravio je o njima također izvrstan krimić  «THE KRAYS» («Braća Kray») u kojima su braću blizance tumačili pravi blizanci Gary i Martin Kemp, vodeći dvojac banda Spandau Ballet koji je žario i palio u osamdesetima s hitovima, poput «True» ili «Gold»). Uzevši Ronnieve reference[1] u obzir, Hoskins je uistinu dobio pravo pa donekle i jedinstveno priznanje «struke» jer je...
Hoskins2

Hoskins&Costantine
sumnjivci

...Harold Shand, lik kojeg tumači Hoskins, već deset godina neprikosnoveni  vladar londonskog podzemlja (i još jedna referenca na braću Krays, jer njihova vladavina završava krajem šezdesetih pa ispada da je Shand nakon njih direktno preuzeo vlast) koji se upravo vraća iz posjeta Americi. Cijelo putovanje bilo je obavijeno velom tajnosti pošto s američkim partnerima treba sklopiti posao života, posao naspram kojega su svi ostali dotadašnji poslovi upravo beznačajni. Jer Haroldov san je od Londona napraviti glavni grad ujedinjene Europe i vratiti mu nekadašnji sjaj.

Kasnijim letom doputovati će i Charlie, (Eddie Constantine), predstavnik «bratske» organizacije – mafije, koji bi ako se osvjedoči da je sve u redu, trebao staviti konačni potpis na ugovor o zajedničkoj izgradnji bloka zgrada namjenjenih prvenstveno raznim vidovima zabave u području oko dokova na rijeci Temzi.   I baš zbog toga bilo je neophodno da sve prođe u savršenom redu. Ionako nije postojala ni najmanja natruha sumnje da bi moglo biti iole suprotno, jer po samouvjerenim Haroldovim riječima: «Bilo ih je nekoliko koji su mi mogli zaprijetiti...  sada su mrtvi».

Na primanju, organiziranom na njegovoj vlastitoj (ogromnoj) jahti okupiti će se «krema» Londona od političara (pa  ionako su urbanistički planovi za područje budućih gradnji, koji su trebali još neko vrijeme ostati tajni, dobiveni  zaslugom vijećnika Harrisa, (Bryan Marshall), a iz kojih je bilo više nego jasno  da će vrijednost kako terena tako i parcela na tom području vrtoglavo porasti), tu su se častili i predstavnici snaga reda, kojima je Shand redovito popunjavao prihode različitim «donacijama», tu su okupili i razni poslovni ljudi željni da učestvuju u ovom projektu. No najvažniji su bili Amerikanci. Oko njih se posebno trudila i Haroldova supruga Victoria (Helen Mirren), želeći ostaviti što bolji utisak na američki dvojac,  jer je Charlie (na Shandovo nezadovoljstvo) sa sobom doveo i svog advokata Tonya (Stephen Davies).

Prijem je teklo besprijekorno, gosti su uživali u gurmanskim delicijama i vrsnu piću, a atmosfera je bila više nego li idilična. No onda, sasvim iznenada, ispred crkve u središtu grada, dok se Haroldova majka, po završetku mise, spremala na povratak kući odjeknula je snažna eksplozija. Njihov Rolls Royce zajedno sa vozačem  nestao je u oblaku vatre i dima, a to je bio tek početak.

«Long Good Friday» film je koji se smatra jednim od ponajboljih u žanru kriminalističkog filma, a smatra se i jednim od najboljih britanskih filmova uopće. Iznimno popularan, u doba premijere razni preprodavači su posjetiteljima kino dvorana koji su čekali u redu za ulaznice nudili piratske verzije istog filma na VHS-u, i sve bi u trenu planule. Još jednom se pokazalo da  uspjeh filma nije proporcionalan uloženu novcu, činjenica koja mnogim hollywoodskim mogulima nikako ne ulazi u glavu. Film je snimljen za smiješno male novce. Svim glavnim glumcima, režiseru, scenaristi isplaćeno je po 15.000£, a vrijednost cjelokupne produkcije bila je tako niska, da se čak govorkalo da se tu radi zapravo o TV produkciji a ne filmu za velike ekrane. No John Mackenzie, koji je karijeru započeo sredinom šezdesetih kao asistent Kenu Loachu, je u svim svojim interviewima oštro opovrgavao takve glasine, tvrdeći  da niti u jednom trenu film nisu radili kao televizijski. Mora se priznati da je ovim filmom sam režiser dosegnuo kreativni vrhunac kakav nije dosegnuo ni prije ni poslije, iako je imao na raspolaganju i dobre glumce i dobre predloške. Između ostalog ponovno je surađivao sa Hoskinsom u «The Honorary Consul» («Počasni Konzul»), filmu koji je imao potencijala da postane najbolja ekranizacija nekog od romana Grahama Greenea, ali ni Hoskins ni poslovično dobri Michael Caine, nisu mogli pomoći da se sakrije užasno loša gluma Richarda Gerea, totalno pogrešno odabranoga za glavnog glumca. Solidna mu je bila i ekranizacija špijunskoga thrillera, «The Fourth Protocol» («Četvrti protokol», Frederica Forsytha, pisca čiji su romani gotovo pa redovito ekranizirani, a najpoznatiji (i najbolji) zasigurno je «Day Of The Jackal» («Šakalov dan») kojega je ekranizirao Fred Zinemann), gdje je Michaelu Caineu pridodao Piercea Brosnana, još jednog člana ekipe iz «Long Good Friday».

Snimanje filma odvijalo se uglavnom na lokacijama u Londonu, i unatoč govorkanjima o kaotičnom stanju na setu, a spominjali su se izrazi poput „kaos, potpuno rasulo“, ono se odvijalo bez imalo problema. Glasine su vjerojatno proizašle iz činjenice da su na setu, kao savjetnici, a dobar, dobar dio  njih nastupio je i u samom filmu, bili stvarni pripadnici londonskog podzemlja. I njihovi savjeti neizmjerno su pomogli Hoskinsu da ostvari uistinu impresivan lik gangsterskog bossa. Naizgled nebitni detalji, poput diskretnog upozorenja :»Ne moraš vikati Bobe, svi oni znaju tko si ti», ili prije odlaska u akciju upozorenje da se s oružjem barata što neupadljivije, samo su doprinjeli uvjerljivosti radnje. Nažalost nisam uspio nigdje naći podatak koji su to savjetnici-glumci pojavljuju u filmu, no to ni nije toliko bitno.  No ako je samo snimanje proteklo bez problema, pravi problemi su počeli kad je film već bio spreman za prikazivanje. Producenti, «Black Lion Films», podružnica od «ITC» (Independent Television Company a čiji je predsjednik tada bio lord sir Lew Grade čije su filmove kritičari znali posprdno nazivati «Low grade») nije željela poduprijeti film u ovakvu obliku. Procijenjen je opscenim, vulgarnim (naravno u cijelom filmu koristi se žagon ulice), grubim, odvratnim, nepatriotskim (radi upletanja IRA-e, kao i spominjanja o tome kako britanski vojnici u Belfastu svaki dan žive u strahu za svoje živote, tako da ga se ocijenilo kao Pro - IRA film, a takve teme jednostavno nisu bile popularne u Engleskoj osamdesetih godina...). Producenti su odlučili da ga se premontira u 82-minutnu verziju i da  se Bobu Hoskinsu nasinkronizira glas, jer su smatrali da će njegov naglasak biti nerazumljiv Amerikancima. Čak su mu rekli, kako se godinama kasnije prisjećao, pucajući od smijeha, «LISTEN, BOB, YOU REALLY GONNA LIKE IT...WE'VE DONE IT WELL» («Pazi Bobe, stvarno će ti se svidjeti,...uradili smo to dobro»). Nevjerojatno je da su uopće imali obraza  reći glavnom glumcu, kako su njegov glas dobro uklonili iz čitavog filma! ¸¸(Sam Bob izjavio je za takav čin da je to prostituiranje njegovih glumačkih sposobnosti). Ne treba ni spominjati kako su razvojem događaja bili razočarani Barry Hanson (producent) i Mackenzie kao režiser, ali producenti  su s Hoskinsom morali oprezno jer je imao ugovor po kojem mu NISU SMJELI nasinkronizirati glas bez njegova pristanka.

I tada je takva, okljaštrena, verzija filma doživjela premijeru pred drugim glumcima, režiserima i producentima i naravno pred Hoskinsom koji je projekciji prisustvovao u pratnji svog agenta, da bi nakon samo 10 odgledanih minuta uzviknuo: «Vi ste vražji luđaci.», pljesnuvši snažno rukama u tišini projekcione sale. A tada se dogodilo čudo. Možda i nije bilo čudo, od takvih ljudi se to moglo i očekivati.Ustali su Alec Guinness, Alan Parker,  John Boorman, Richard Burton, Warren Beatty i svi su poručili Bobu: «Mi smo uz tebe. Što god trebaš, mi smo uz tebe.» U mah se prikupilo 5000£, da se pokrene sudski proces protiv producenata koji su se sada našli na muci. Ipak su se velike zvijezde ujedinile protiv njih, podnesena im je peticija, koju su osim spomenutih zvijezda potpisali i mnogi drugi. Trebalo je pod hitno iznaći neko rješenje iz ove mučne situacije, mučne baš za sve zainteresirane. Tako se i dogodilo da su producenti rekli Bobu, «U redu, otkupi film, prodati ćemo ti ga».

Naravno Hoskins nije imao novaca za to, ali dogodio se da je slučajno sreo jednog od Pythonovaca, Erica Idlea i rekao mu: «Sigurno si zaradio hrpu novaca sa «Life of Brian» («Brianov život»), želiš li kupiti jedan film?» Organizirana je privatna projekcija na kojoj je uz Idlea prisustvovao i bivši član grupe «The Beatles»  George Harrison, ujedno jedan od osnivača i vlasnik producentske kuće «HANDMADE FILMS» i oni su uistinu otkupili integralnu verziju filma za dosta nisku svotu novaca od kojih 800.000 £ i napravili pun pogodak, pošto je film postao izniman hit, koji je Hoskinsu donio BAFTA[2] nominaciju za najbolju ulogu, dok je scenarist Barry Keefe osvojio nagradu Edgar Allan Poe[3]

Zanimljiv je i način na koji je Harrison osnovao producentsku kuću «Handmade films». 1978. godine Pythonovci su vršili pripreme za snimanje «Brajanovog života» na lokacijama u Tunisu, gdje je već bio dobar dio tehničke ekipe koja je izrađivala setove, kada im je glavni sponzor EMI javio da odustaje od projekta. Trebalo je pod hitno naći zamjenu, a to je bilo prilično problematično u ovoj fazi projekta. Tada se Idle sjetio Harrisona, koji je bio veliki obožavatelj «Letećeg cirkusa», a sa Pythonovcima je već surađivao na snimanju The Rutles, parodiji na Beatlese i sve one ozbiljne dokumentarce snimljene o njima, pri čemu je Harrison vodio interwieve.

Trebalo je za spas Life of Brian, (u kojemu se uzgred budi rečeno, u maloj ulozi maskiran lažnom bradom pojavljuje i sam Harrison, u sceni kad se Brianova majka, obraćajući se gomili sa balkona u jednom trenutku okrene i vidi punu sobu ljudi, među kojima je bio i on) prikupiti veliki novac i on će se, neki kažu od tantijema, drugi pak da je digao hipoteku na kuću, pojaviti sa 6.000.000 £ i omogućiti nastavak snimanja, i ujedno osnovati svoju producenrsku kuću koja će potpisati čitav niz izvrsnih filmova. Legenda kaže da je uložio u „Life of Brian“ jer se bojao da ako to ne učini da bi to bio kraj Pythonovaca, i da više ne bi bilo njihovih filmova. Kako god bilo, ispalo je da će ex-Beatles, spasiti dva jako bitna filma kojima je prijetio krah.  Ujedno se može podičiti i titulom vlasnika najskuplje kino karte u povijesti, jer je došavši samo pogledati «Long Good Friday», na kraju otišao kupivši film.

Nevjerojatno je kako je malo falilo da jedan izuzetan film bude uništen do neprepoznatljivosti. Ne bi mu ništa pomogao ni gotovo savršeni casting: od poznatih glumaca pa do anonimusa koji se pojavljuju u većim ili manjim ulogama svi su doslovce savršeni. Bob Hoskins je bio prvi izbor za ulogu Harolda Shanda, i sjajno je to odradio. Skorojević pun para, kojemu ako samo malo zagrebemo ispod vanjskog sloja finoće i uglađenosti, nailazimo na njegovu pravu vanjštinu, nemilosrdnost, brutalnost, bezobzirnost. Unatoč svom bogatstvu zauvijek je ostao čovjek ulice, odakle je i potekao. A kad ga se vidi onako omanjega, ali uistinu nabijenoga i snažnoga, i po fizičkim predispozicijama odaje čovjeka koji stvarno izgleda prijeteće. A još kad ga se vidi u završnim scenama filma gdje zadnjih pet minuta filma imamo samo krupne kadrove njegova lica, ali se sa njega bez ijedne izgovorene riječi može očitati o čemu razmišlja, dok sjedi na zadnjem sjedištu taksija. Upravo nevjerojatan kraj i možda jedan od najefektnijih filmskih završetaka uopće. Mackenzie je od početka želio tako završiti film, no nije bio siguran kako će Hoskins uspjeti to obaviti. No pokazalo se da sumnji uopće nije bilo mjesta. Zanimljivo je da su snimajući te završne scene, sa Mackenziem za volanom, umalo izazvali sudar, jer se Mackenzie toliko zagledao u Hoskinsa, impresioniran njegovom izvedbom, da nije gledao ispred sebe, i na kraju je na jedvite jade uspio izbjeći autobus ispred njih.

Vrijedi spomenuti da će Bob Hoskins osam godina kasnije snimiti još jedan značajan Britanski krimić. Dakako riječ je o Mona Lisi Neila Jordana, a zajedno sa Get Carter  Mikea Hodgesa, ta 3 filma čine trio najpoznatijih i po mnogima najboljih filmova toga žanra koji su nam stigli s otoka.

Izuzetno važnu ulogu ima i Helen Mirren, kao Victoria. Izuzetna glumica širokog raspona uloga, osobno meni jedna od najdražih. Možda nam je najpoznatija po nastupu u izvrsnoj seriji PRIME SUSPECT (Osumnjičeni) kao načelnica Scotland Yarda Jane Tennyson, koja se gotovo jednako borila i protiv kriminalaca  i protiv podmetanja kolega, koji su se teško pomirili s činjenicom da im je šef žena. No znamo je također iz čitavog niza odličnih filmova. Ona je bila zla čarobnica Morgaine Le Fey u Excaliburu Johna Boormana, koja će iz incestuozne veze s kraljem Arthurom roditi sina Mordreda i donjeti propast cijeloj družbi okruglog stola ali i sebi samoj. Okružena brojnim zvijezdama u Altmanovu Godsford Parku, svima im je na neki način održala lekciju iz  glume. U ovom filmu ona je Haroldova supruga no i više od toga, ona mu je uistinu partnerica (ovo je jedan od rijetkih filmova gdje Bossova žena ima tako važnu ulogu, i gdje su oni gotovo ravnopravni) i uz to jedina je koja uspijeva držati pod kontrolom njegove provale bijesa. To se posebno dobro vidi na sceni, kada nakon što je ubio svog (sada već bivšeg) najbližeg suradnika, u autu nasloni umorno glavu na Victoriino rame, dok ga ona nježno mazi.

Muzika u filmu je izvrsna i po mom sudu jako dobro prilagođena tempu i općoj atmosferi filma. Potpisao ju je Francis Monkman, rock muzičar kojemu je ovo bio prvi rad na filmu. Inače on je jedan od kompozitora za grupu «Sky», grupu koja se bavi obradama klasike na popularniji način (s njima surađuje i slavni John Williams), ali znaju obrađivati i poznate filmske teme od kojih me se posebno dojmila obrada glavne teme iz filma «Z» koju je u orginalu komponirao Mikis Theodorakis.

Sama struktura radnje je jako dobro koncipirana. Početak je rascijepkan na niz labavo povezanih detalja, da nas drži u nedoumici ali i dalje zainteresiranima. Tek u desetoj minuti filma susrećemo glavnog lika i kako on popunjava nedostajajuće dijelove slagalice, tako i mi počinjemo popunjavati praznine i ostajemo zaintrigirani do samoga kraja. No pogrešno bi bilo pomisliti da je to jedan od onih filmova kojima jednom kad raspredemo cijelu priču postaju nezanimljivi. Ni najmanje. Tako je dobro napravljen da sam uživao svaki put (u jedno 5-6 gledanja do sada) u događajima koji su zadesili «sirotog» Harolda i iako se radnja odvija ipak u dva dana, a ne samo na Veliki Petak, ipak će on za njega biti jako, jako dugačak.     




[1] Braća Kray, Ronald, Reginald, te Charlie, (sva trojica, kao mladići bavili su se boksom) započeli su svoju karijeru u kriminalnim vodama »reketarenjem». Pratio ih je i glas beskompromisnih boraca jer tuču nisu prekidali sve dotle dok i zadnji protivnik nije ležao isprebijan na cesti. Nije ni čudo što je policija kada bi se raspitivala o Krayovima uvijek nailazila na znakoviti zid šutnje. Sa reketarenja, prešli su na vođenje noćnog kluba u Knightsbridgeu – 1960. Nisu previše skretali pažnju na svoje aktivnosti sve do 1964. godine kada su tabloidi razotkrili homoseksualnu aferu između Ronalda Kraya i Lorda Boothbya, bivšeg konzervativnog ministra. Umeđuvremenu nemilosrdno su se obračunavali s oponentima i ubojstva na javnim mjestima i to usred bijela dana nisu bila ništa neuobičajeno za East End. Policija je često bila prisiljena pustiti ili Ronniea ili Reggiea, jer nisu bili sigurni kojeg od dvojice braće ustvari imaju u rukama. Ronnie je jednom prilikom ipak završio u zatvoru – i to na Isle of Wight, gdje nije imao nikakvih veza, i to iskustvo je strašno utjecalo na njegovu psihotičnost. Vratio se još neuravnoteženiji i divljiji nego ikada. No Scotland Yard je bio nemočan, i mada se broj leševa progresivno povečavao, ništa im se nije moglo dokazati. Najzad, nakon što izmasakriraju bivšeg člana svoje bande Jacka «the Hat» McVitiea, koji je prešao u suparničku bandu pa čak i počeo ucjenjivati  Krayove, Scotland Yard je svu trojicu brače izveo pred sud, Old Bailey 1969. Ronnie i Reggie osuđeni su na doživotnu kaznu zatvora, a Charlie će dobiti 7 godina za različite prekršaje. Ronald Kray, će umrijeti u čeliji 1996. godine, a Reginald Kray će biti pomilovan 2000. godine nakon što je odslužio 31 godinu, da bi umro šest tjedana kasnije od raka.
 

[2] BAFTA – British Academy of Film and Television Arts –Britanska filmska i televizijska akademija, osnovana 1975. u Londonu. Počeci joj sežu još od 1948. kad je osnovana BFA – British Film Academy. 1959. BFA se spaja sa Guild of Television Producers and Directors (Ceh televizijskih producenata i režisera) i nastaje SFTA – Society of Film and Television Art (Udruga za Filmsku i Televizijsku umjetnost). Reorganizacijom SFTA-e 1975. nastala je BAFTA.

[3] Nagrada ustanovljena 1945. godine u Americi, nazvana po Edgar Allan Poeu koji se smatra rodonačelnikom detektivskog žanra (njegov poznati detektiv Auguste Dupin), a koju dodjeljuju pisci krimića svakog travnja

Prijateljsko uvjeravanje
predstavnik zakona
Na veceri
Helen Mirren
Helen Mirren2
Njegova Desna ruka
obracun
Haroldov Pub
Rolls u plamenu
 
« povratak Sergej Karov
© 2003 popcorn.hr