VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: PAUČINA: INCIDENT AT OGLALA

KOMENTARI:

Re: PAUČINA: INCIDENT AT OGLALA
Izvrsno si obradio dokumentarac.
Nadajmo se da će Indijanac ipak vidjeti sunce mada je već 28 godina u zatvoru.
Komentar: modesty 16.11.2004.

Re: PAUČINA: INCIDENT AT OGLALA
Odlicno si iskoristio vise izvora ;) i savrseno ih uklopio za ovaj text. Iako sam upoznat sa ovim incidentom, bilo mi je zadovoljstvo procitati ovako sredjen text. :)
Komentar: Pajke 19.11.2004.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Kolumna: PAUČINA: INCIDENT AT OGLALA

Kolumna: PAUČINA: INCIDENT AT OGLALA PAUČINA: INCIDENT AT OGLALA
(16.11.2004.)

«Moja jedina krivica je ta što se borim za svoj narod. Nisam ubio one agente. Plašim se da ću umrijeti u zatvoru. To bi značilo da nikad više neću biti u mogućnosti sjesti za stol sa porodicom, prijateljima...samo biti u društvu s njima. Po najavama oslobodili bi me tek 2035. godine. Nadam se da to nije istina.»

Leonard Peltier
Peltier danas

Ove riječi neuobičajene su jer ih izgovorio jedan od ovogodišnjih kandidata za položaj predsjednika SAD-a. Naravno, od početka je bilo jasno da kandidatura nije imala nikakve ozbiljne šanse, njen cilj bio je skrenuti još jednom pozornost američke, pa i svjetske, javnosti na tragičan položaj Leonarda Peltiera, 60 godišnjeg indijanca i jednog od vođa AIM-a, American Indian Movement, pokreta američkih indijanaca. Osuđen je na dvije uzastopne doživotne zatvorske kazne radi tragičnih događaja od 26. lipnja 1976. godine kod Pine Ridge rezervata u Južnoj Dakoti, u kojima su živote izgubila dvojica FBI agenata, Jack Coler i Ronald A. Williams, no nastradao je i jedan indijanac, Joe Killsright Stuntz, no on predstavnike vlasti nije ni najmanje zanimao tako da dan danas kad govore o slučaju RESMURS  (Reservation Murders) oni govore samo o preminulim agentima, a nitko nikada i nije bio optužen radi Stuntzova umorstva koji je ubijen iz velike daljine očito snajperskom puškom. To je bio dan kojega će Darrel (Dino) Butler slikovito opisati kao «Dan u kojemu se lako ginulo, ali nakon kojega se puno teže živjelo» u izvrsnom dokumentarcu Michaela Apteda «Incident At Oglala». Izvršni producent i narator u dokumentarcu glasoviti je glumac Robert Redford, koji je od početka osamdesetih godina i jedan od vodećih zagovornika Peltierovog oslobađanja.

Što se ustvari tog dana dogodilo? Sam početak je prilično maglovit. Narator nam na samom početku kaže da su dva FBI agenta, u zasebnim automobilima, ušla u rezervat ganjajući Jimmy Eaglea i pucajući za njim, a sve radi para ukradenih kaubojskih čizama. Predstavnici FBI su u jednom momentu ustvrdili da je za Jimmyem izdan nalog radi učestvovanja u ubojstvu dvojice bijelaca i da je to bio razlog zašto su ga gonili, no kako je većina ostalih dijelova priče koju nam serviraju «federalci» teška izmišljotina, ne postoji ni najmanji razlog povjerovati im i u ovu tvrdnju.

Agenti su u pravom kaubojskom stilu upali u rezervat, pucajući za osumnjičenim, i  prateći ga sve do kompleksa «Jumping Bull», a to je bio predio u kojem su između ostalih boravili i istaknuti predstavnici AIM-a, u svojim tipijima (šatorima) i barakama. Čuvši pucnjavu, i oni su pograbili oružje i pošli vidjeti što se dešava, jer tu su im boravili i žene i djeca, a njih je trebalo zaštititi. Nisu uopće znali tko puca, (a da ne spominjemo činjenicu da nisu ni mogli znati na koga pucaju.) Počeli su se približavati vozilu da bi uhvatili počinitelje, no čim su ih agenti ugledali otvorili su vatru i na njih, i nastala je sveopća pucnjava.

Agenti su bili ranjeni i izbačeni iz borbe, no tada im se netko, (NE ZNA SE TKO!) približio i izbliza izvršio egzekuciju dvojice ranjenih ljudi. To je bila završna uvreda «federalcima», ne samo što su izgubili dva agenta, nego su još i tako mučki likvidirani. To nisu mogli otrpjeti i učiniti će sve da nađu krivca, ali ne pravoga, on je najmanje bitan, nego da to prilijepe vođama AIM-a, koji su im bili trn u oku već dugo vremena. Cijela ova pripovjest imala je i svoju pretpovijest od nekoliko mjeseci ranije kada su aktivisti AIM-a 71 dan držali pod opsadom Wounded Knee, lokaciju na kojoj je vlada porušila spomenik na jedan od najsramotnijih događaja u povjesti SAD-a.

Wounded Knee, neobično, pomalo čak i poetsko ime («Ranjeno Koljeno») za lokaciju jedne od brojnih velikih tragedija (ili «blistavih pobjeda», dakako, ovisno o kutu gledanja) koja je zadesila američke indijance konkretno u ovom slučaju Siouxe. Završni čin nestanka jednog naroda počeo je mučkim ubojstvom legendarnog poglavice Bika koji Sjedi. Iako zarobljen i u rezervatu dok je bio živ bio je velika prijetnja jer su svi indijanci u njemu vidjeli simbol otpora i nade, ta nije li on postigao najveću pobjedu nad «plavim bluzama» , onu kod «Little Big Horna».

Ali u isto to doba, nesretnim indijancima se pojavila još jedna nada, (Bik koji sjedi znao je da je to lažna nada, ali ako očajnicima oduzmeš i tu nadu, oduzeo si im život  i slomio ih do kraja. Zato je šutio i pustio stvari da teku neumitnim tokom), jer se te 1890. godine pojavio Wovoka, Paiute indijanac, koji se vratio u život nakon što je bio na samrti. Tvrdio je da je razgovarao sa Velikim Duhom i da zemlji prijeti apokalipsa u kojoj će sve biti uništeno, bijeli ljudi pometeni u zaborav, a Veliki će Duh, stvoriti ponovno rasu crvenih ljudi kao jedinih gospodara zemlje. Sve dosadašnje patnje posljedica su njihovih grijeha, ali su ih iskupili trpeći pod jarmom bijelaca. Bizoni i antilope ponovno će slobodno lutati prerijom, nesmetani umjetnim granicama, bodljikavim žicama, ogradama. A spas je dostupan čim se indijanci oduče od mana koje su pokupili kao «blagodati» civilizacije, u prvom redu od ispijanja alkohola  i to putem meditacija, ceremonijalnog čišćenja, molitvi i najvažnije putem ritualnog plesa Ghost Dancea (Plesa Sablasti).

Načuvši ponešto o događajima koji su počeli uzimati maha među indijancima, bijeli naseljenici su se počeli bojati nove provale nasilja i vlada je brzo reagirala, kao i uvijek uostalom kada je trebalo pokazati čvrstu ruku prema indijancima. Pokret je zabranjen, a indijanci koji su u tome učestvovali ponovno su proganjani. Možda je najveća ironija bila u tome što je jedan od vladinih ciljeva bio indijance preobratiti na kršćanstvo, a pokret Plesa sablasti u osnovi je bio krščanske prirode i pomogao je da se mnogi od indijanaca uistinu i preobrate, a pokret je zagovarao i da se indijanci posvete poljoprivredi i vlastitom obrazovanju ako žele opstati. Dakle sve ono što je i vlada željela postići makar deklarativno jer je jasno da u osnovi indijanske tragedije leži pohlepa za zemljom i rudnim bogatstvima, a indijanci su tu samo smetali i trebalo ih je čim prije ukloniti.

Onda se pročula vijest da će se i Bik koji sjedi priključiti pokretu novoga mesije. To se nije smjelo dozvoliti i stari poglavica je idućeg jutra ubijen. Prljavi posao prepušten je indijanskoj policiji u službi američke vojske.  To je uzrokovalo veliki bijeg indijanaca iz rezervata a u potjeru je poslan 7. konjički puk. Da, isti onaj puk koji je general Custer slavno odveo do uništenja. Vojnici su ih opkolili kod Wounded kneea, i zatražili da se predaju. Skupina od 120 muškaraca i 230 žena i djece nije imala izbora nego li se pokoriti. Predali su oružje na hrpu, ali vojnici nisu bili zadovoljni i da bi ih još više ponizili počeli su ih pretresati. Pronađeno je par lukova, tomahawka, šiljaka za strelice i onda su naišli na mladića imenom Crni Kojot. On je imao skrivenu winchesterku, od koje se nije želio odvojiti jer ju je skupo platio. Vojnici su ga opkolili i u natezanju puška je opalila ne pogodivši nikoga., no taj pucanj je bio signal vojnicima da otpočnu paljbu. Puške i topovi protiv nemoćna protivnika. Od 350 indijanaca u zarobljeništvo su odvedena 4 muškarca i 47 žena. 300 ih je pobijeno toga krvavog jutra 28. prosinca 1890. godine, a žrtvama treba pribrojati i 25 mrtvih i 39 ranjenih vojnika, nastradalih uglavnom od vlastite paljbe. Kao što će reći jedan od očevidaca pokolja Crni Los: «Tada još nisam znao čemu je sve došao kraj. Ali kad danas sa ovog visokog brda moje starosti gledam unazad vidim pobijene žene i pobijenu djecu: leže na gomili ili razbacani po rubovima vijugave udoline; vidim ih jasno kao što sam ih vidio i onda kad su moje oči bile mlade. I vidim kako je u krvavom blatu umrlo još nešto, kako je još nešto sahranjeno u mećavi. Kod Ranjenog Koljena umro je i san, lijep san, san jednog naroda. Karika lanca je raskinuta, sjeme je raspršeno. Mi više nemamo svoje središte, mrtvo je sveto drvo.»

80 godina kasnije Wounded Knee biti će ponovno poprište sukoba, i na neki način uvertira u događaje u Pine Ridge Rezervatu. 1973. godine vođe i pripadnici AIM-a zaključili su da je potrebno napraviti nešto što bi skrenulo pažnju javnosti na užasno stanje koje vlada u Pine Ridgeu. Krajnje siromaštvo, besposlica, bijeda, očaj, beznađe. Svi su se složili da će ukoliko se nešto ne preduzme, to dovesti do definitivnog kraja jednog naroda. Odlučeno je da se organizira veliki skup, a kao mjesto okupljanja odabrano je upravo Wounded Knee. Tamnošnji spomen park  federalna vlada je uništila i zapustila i jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika bio je da se on napokon obnovi i uredi kako treba. No vlada ni na taj minimum zahtjeva nije bila spremna pristati. Pokrenula je nacionalnu gardu i sa njome kao i sa velikim brojem FBI agenata opkolila mjesto. Oklopom i najmodernijim naoružanjem krenuli su na prosvjednike koji su mogli računati jedino na spremnost svog naroda na žrtve, i onako drugog izlaza nije bilo. Opsada je trajala 71 dan, a odnjela je živote još dvojice indijanaca. Nakon sloma opsade uslijedio je krivični i kazneni progon preko 500 pripadnika AIM-a. Oni su sami  za sebe rekli da su vjerojatno jedina politička organizacija čijih je 99% a možda i svih 100% članova i vodstva na ovaj ili onaj način krivično gonjeno i/ili boravilo po zatvorima zbog ovog ili onog razloga. Iako će 90% tužbi na sudu biti odbačeno, atmosfera straha i nepovjerenja je posijana i samo je bilo pitanje vremena kada će erupcija ponovno izbiti na površinu.

Dodatno opterećenje predstavljalo je i izbor Dicka Wilsona za izbor plemenskoga starješine. Dick Wilson bio je provladin čovjek i imao je neograničenu potporu svih državnih struktura. Formirao je svoje vlastite odrede smrti znane kao «Goons» i zaveo je strhovladu u rezervatu. Nasumična ubojstva čitavih obitelji «tradicionalista», dakle pristaša i simpatizera AIM-a, postale su uobičajena pojava. Stradavali su čitave obitelji, starci i žene i djeca. U toku 12 mjeseci broj ubijenih u rezervatu bio je veći nego li u čitavoj državi Južna Dakota, a sve zločine vršili su Dick Wilson i njegove plaćene ubojice. Na neki način u rezervatu se provodila politika, samo u manjim razmjerima, slična onoj koju je CIA prakticirala u nekim Srednje i Južnoameričkim zemljama poput Čilea. Diktatura, odredi smrti i smrtne presude po kratkom postupku. Svaka pomoć oštećenicima od strane predstavnika reda i zakona bila je uskraćena.  Ta Dick Wilson iako neslužbeno, bio je njihov čovjek, zato su stanovnicima rezervata zaštitu i kakvu takvu sigurnost počeli pružati članovi AIM-a, koji su mještane organizirali, obrazovali mjesne straže, štitili ih.

I upravo se u takvoj atmosferi punoj straha i nasilja odigrao incident od 26. lipnja. FBI je pokrenuo vjerojatno jedan od najvećih lova na ljude, koncentriravši oko 350 agenata na malom prostoru. Pa ipak je svih petnaestak učesnika uspjelo umaći kroz obruč, zahvaljujući solidarnosti  stanovnika rezervata, koji su ih skrivali i po cijenu vlastita života, i pomagali im da izbjegnu hapšenje.  Leonard Peltier izbjeći će u Kanadu i ono što se u prvi mah moglo učiniti kao sretan bijeg biti će ustvari kobno za njega. Dino Butler i Bob Robideau, druga dvojica vođa AIM-a uhapšeni su ranije, Butler prilikom pretresa jednog drugog rezervata, a Robideau u nesreći kad mu je izgorio auto u kojem je prevozio oružje i municiju. Ovaj detalj je i ključan u cijeloj priči jer je u toj eksploziji uništena do neprepoznavanja i Peltierova puška Colt AR (Automatic Rifle) 15, pa ipak će FBI poduzeti sve moguće trikove da tu pušku označi kao oružje kojim je izvršena egzekucija.

19. srpnja 1976. godine u Cedar Rapidsu Iowa počelo je suđenje Butleru i Robideau. Željelo se suditi svoj trojici zajedno (dakle i Peltieru) no ovaj potonji se u Kanadi borio protiv izručenja. Nitko od indijanaca nije očekivao da će suđenje biti pošteno. No porota i sudac McManus iznenadili su sve. Obojica su oslobođena optužbe, a tada je i stručnjak za oružje ustvrdio da je nemoguće ustanoviti da li je iz Peltierove puške izvršena egzekucija radi stanja u kojem se ostaci nalaze. Ustvari ni Butlerovo ni Robideauovo oružje nije moglo biti povezano s egzekucijom jer je takve čahure mogao ispaliti bilo tko i porota to nije usvojila. Dvojica svjedoka koja su prepoznala optuženike kao učesnike u okršaju na procesu su priznali da su bili ZASTRAŠIVANI i da je to prepoznavanje iznuđeno od njih. A zadnji svjedok kojega je vlada imala na raspolaganji bio je James Harper koji je samo JEDNU noć proveo sa Butlerom u ćeliji ali je tvrdio da mu je ovaj ispripovjedio sve što se događalo. Normalno, to je bilo toliko očita laž da na sudu nije prošla.

FBI-u je najzad svanulo da je izgubio u ovom slučaju, ali bili su željni osvete, a Peltier je tek trebao doći na red. Iz ovog procesa uočili su neke pogreške koje su pod svaku cijenu željeli idući put izbjeći, a bili su sigurni da će imati još jednu šansu. I upravo je nevjerojatno što se dogodilo. Peltierov advokat došao mu je s vješću da je njegova djevojka svjedočila da je učestvovao u ubojstvu agenata i da će biti izručen. Šokirani Peltier nije mogao vjerovati. Ta njegova djevojka tada nije bila nigdje blizu područja u kome se sve odigralo, a najljepše u cijeloj priči je to što djevojka koja je svjedočila NIJE bila Peltierova djevojka i naravno ni ona tada nije bila tamo. «Kuhinja» FBI je učinila svoje i izborila se za izručenje. Riječ je o Myrtle Poor Bear, djevojci labilna psihička stanja, koja je pod pritiskom FBI-a (koji su joj između ostalog zaprijetili da nikad više neće vidjeti kći) dala čak 3 različite izjave pod prisegom koje nisu imale veze jedna s drugom. Primjerice u prvoj izrijekom kaže da nikad nije bila u sektoru Jumping Bull, u drugoj kaže da je bila tamo sa Peltierom, a uzgred budi rečeno Peltier je nikada u životu nije niti susreo, kamoli nešto više od toga, no nije se bunio jer jadnu ženu nije htio dovesti do totalna rastrojstva. Također bitno je za istaknuti da od tisuća i tisuća uzetih otisaka prstiju sa područja sukoba niti jedan nije odgovarao otiscima prstiju Myrtle Poor Bear.

I tako je FBI izvojevao prvu bitku. Drugu je dobio promjenivši mjesto suđenja. Proces je iz Cedar Rapidsa preseljen u Fargo, Sjeverna Dakota, a suditi će sudac Benson umjesto McManusa. Ništa nije prepušteno slučaju. Porota je konstantno bila pod strogim nadzorom, jer tobože, AIM prijeti da će ih ubiti, sucu je rečeno da će AIM ozvučiti njegove prostorije pa su ih oni konstantno kontrolirali. Proces je započeo  prikazom autopsije, i to u boji, da ostavi snažniji dojam na porotu. Peltier je tada sam rekao da osjeća kako mu se sva vrata zatvaraju, da nema više izlaza.  Pojavio se i stručnjak za oružje Agent Hodge u svega par mjeseci nakon prethodnog procesa kad je svjedočio nešto sasvim suprotno, ustvrdio da je Peltierova Colt AR-15 oružje kojim je izvršena egzekucija. Nema dokaza, ali vjerojatno su stručnjaci FBI zamjenili uništeni mehanizam za okidanje novim i iz njega ispalili «ubistvenu» čahuru i nju podmetnuli kao dokaz. Možda malo nategnuto, ali s druge strane ipak uvjerljivo objašnjenje, kako to da isti stručnjak za oružje u razmaku od par mjeseci da dva sasvim kontradiktorna iskaza.

Druga krupna laž u svezi je s autom. Od početka su agenti spominjali da ganjaju crveno dostavno vozilo («pick up track») međutim da bi ga bolje povezali sa Peltierom počinje se koristiti izraz kombi (van) i to ovaj puta crveno bijeli, jer je to Peltierov auto. Koristi se igra riječi jer se dostavno vozilo može nazvati i kombi. (ali razlika je očita ako je usporedite sa slikom.) Peltier je osuđen na dvije doživotne kazne zatvora i kaznu služi u zatvoru Leavenworth, no iza svega ostaje jako gorak okus. Pravda je postala najmanje bitna u cijeloj stvari, dok je osveta dostignuta. I mada se u dokumentarcu spominje «Mister X» kao osoba koja je počinitelj stvarnog zločina, i koja razmišlja da se prijavi, Peltier to ne želi jer smatra da je on nevin već odradio kaznu za sve.

Još par riječi i o autorima. Robertu Redfordu se pored toga što uživa status velike zvijezde mora priznati da je veliki čovjek. Sve ove godine ostao je dosljedan borbi da se ispravi nepravda nanesena jednome čovjeku. Nije iskoristio tu borbu za još jedan trenutak medijske slave  nego je već dvadeset i pet godina ostao dosljedan svom cilju. Michael Apted će sa svoje strane, odmah nakon što je snimio ovaj dokumentarac napraviti i igrani film, na istim lokacijama i sa sličnom temom, Thunderheart, sa Val Kilmerom u glavnoj ulozi.  Kad sam prvi put odgledao ovaj dokumentarac ostavio je duboki utisak na mene. Razmišljao sam kako to iskazati u par riječi, no imao sam sreću što sam ga odgledao zajedno sa sestrom, a ona je u jednom trenutku rekla: «Mili Bože, zar im to još uvijek čine?», i samim time je u stvari sve i rekla. Jer zaista: ZAR IM TO JOŠ UVIJEK ČINE......

 








 

=========

Greetings Friends and Supporters:

Twenty-five years has passed since the fatal shoot-out on the Jumping Bull Ranch occurred, and for twenty-five years I have been forced away from my people and my home, which I consider Oglala to be. I miss being with all of you as I have always loved and respected the Lakota ways. I have always admired the Lakota people, especially the Oglalas for their strength, determination, and courage to continue the struggle to maintain our traditional ways and sovereignty. Not a single day passes when I do not dream of being home with you. Twenty-four years is a long time to be in prison, but if I was out and you were facing the same kind of brutality you faced under the Wilson regime, I would not hesitate to stand next to you and resist the violent oppression you were forced to endure.
But I am not out, I remain locked up in here, and it has not been an easy 24 years. Prison is a repulsive, violent place to exist in. But again, none of this could stop me from standing with you until the great Oglala Nation is free. I know a lot of problems continue to exist for you. Corrupt tribal government officials are still taking advantage of the people and crimes committed against Natives receive little if no priority. It makes me very sad to know that after everything we went through in the 1970's our people still continue to suffer so much. The memory of all of those who lost their lives during that time also continues to haunt me
As we gather together during this time of remembrance, I am aware that the FBI has also organized a 25-year memorial for their dead agents. I do not fault them nor do I disagree with what they are doing. I think all people should gather in memorial for any of their fallen. But, when you analyze this whole event of theirs, you are slapped in the face with the cold reality of racism.
Not once have they, nor will they mention our fallen warriors and innocent traditionalists slaughtered in the 70's after Wounded Knee II. They will not even as much as mention Joe Killsright Stuntz. We cannot even get an acknowledgement from them that they were wrong in supporting such a cruel and corrupt regime as Dick Wilson's. They continue to deny that any Indian people were killed as a result of their direct input with the terrorist squad, the GOONS.
The fact is they do not think of Indian people as human beings. Whenever you deny that such atrocities happen, and we know they did happen, it only means they don't consider the people who died to be human. Hitler's regime felt the same about the Jews.
But please don't misunderstand my frustration for a lack of sympathy about the loss of the agents' lives. I do feel for the families of the agents because I know first hand what it is like to lose a loved one. I have lost many loved ones through the years due to senseless violent acts. If I had known what was going on that day, and I could have stopped it, I would have.
But in order for us to bring reconciliation to what was a very difficult time we first must have justice. We must continue to ask when the lives of our people will be given the same respect and value as others.
When will they stop carelessly locking up our people without applying the scrutiny and care the judicial system is supposed to guarantee? When will guilty beyond a reasonable doubt become a standard that applies to us? When will our guilt have to be proven, rather than assumed? We suffer equally, but we are not treated equally.
There is hope for a better future and for peace. But in order for us to live in peace, we must be able to live in dignity and without fear. In closing, I want to say that your voices are important and your involvement in the effort to gain my freedom is crucial. You know the truth and only you can express the reality of those brutal times. It is also important that you explain to the youth what we stood for and why, because they are our hope for the future. They can carry out our dream for our people to have pride in their culture, good schools, food, and health care, and most importantly, justice.
Please know that I continue to be here for you too, although I am limited in what I can do from behind these walls. However, I will continue help in whatever I can from here. The one thing my situation has brought me at least, is a voice, and my voice is your voice. So please do not hesitate to write me or contact the LPDC to inform me of what is going on.
I am growing older now and my body is beginning to deteriorate. I sometimes wonder just how much longer I will be with you all on Mother earth. I hope that it'll be a while longer because I long to be with you, my family and friends, to share some time together. If not, and I don't make it home to you, I will always be with you in spirit, at every Sun Dance and Inipi Ceremony, remembering both the happy and the painful times we shared.

In the Spirit of Crazy Horse,
Leonard Peltier

Dick Wilson
Bob Robideau
Sudac McManus
Sudac Benson
jedan od glavnih optuženika
svjedok
Colt AR
spremni na žrtve
sukob kod Wounded Kneea
laž oko auta
laž oko auta
 
« povratak Sergej Karov
© 2003 popcorn.hr