I uistinu, niti nakon više od  pola stoljeća od kad je po prvi puta "Koncert" doživio svoju premijeru, niti jedan se hrvatski film ne može usporediti s Belanovim. Jedina je tragedija ovog filma (ima li uopće velikih i istinskih djela koja ne prati nekakva tragedija?) što je nastao 1954. godine, u doba veličanja društva u kojem je sudbina pojedinca bila podređena zajednici kao subjektu. Stoga je i razumljivo što je Belanov pesimistički prikaz o tragičnom životu pijanistice u vrijeme nastanka dočekana hladno. No danas, kad smo svijesni Belanovog genija kojeg zahvaljujući "Koncertu" s razlogom uspoređuju s Douglasom Sirkom, možemo bez straha ustvrditi kako nam je u nasljeđe ostavljeno blago koje je šteta držaži u zlatnom trezoru hrvatskog filmskog društva, daleko od očiju javnosti.
(Mada je Belan često uspoređivan sa Sirkom, moram naglasiti jednu činjenicu, čisto da slabije upućeni ne bi slučajno površno zaključili kako je Sirk Belanu bio uzor ili inspiracija. Belanov „Koncert“ naime, nastao je dvije godine prije „Zapisano na vjetru“, te čak četiri godine prije „Imitacije života“, najpoznatijih Sirkovih djela. Možda bi korektnije bilo, ne nužno i točnije, reći kako je Belan za „Koncert“ bio nadahnut Wellesovim „Građaninom Kaneom“, ako zbog ničega, a ono zbog stilske naracije.)

Filmski opus Branka Belana nevelik je. Nakon diplome na Pravnom fakultetu u Zagrebu, te doktorata 1936. godine, 1946. počinje raditi u Jadran filmu kao član dramaturškog odjela za film, a od 1948. počinje s redateljskim radom. Osim „Koncerta“, režirao je još samo jedan cjelovečernji igrani film, „Pod sumnjom„ (1956.) te nekoliko (dokumentarnih) kratkometražnih filmova. U periodu od 1970. do 1979. predavao je na katedri za montažu na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, a objavio je i nekoliko romana i knjiga pripovijedaka. Kao filmski publicist i teoretičar filma objavio je knjige o filmu "Scenarij što i kako" (1960.), "Sjaj i bijeda filma" (1966.) i "Sintaksa i poetika filma - teorija montaže" (1970).

"Koncert" je nastao po noveli Vladana Desnice, i nije jedino Desničino djelo koje je završilo na celuloidnoj vrpci. Nakon „Koncerta“, 1962. godine Ante Babaja snima 11-minutni film „Pravda“ nastao po kraćoj priči Vladana Desnice, da bi 1974. godine čak dva djela završila u filmskoj formi. 15-minutni „Pred zoru“ kojeg režira Eduard Galić, te „Florijanović“ večernji film kojeg režira Vuk Babić, poznatiji kao redatelj uspješne TV serije s konca 60-tih „TV Bukvar“, no baš će Desničin „filmski“ prvijenac ostati kultno djelo.

Belan je lako složio scenario po Desničinoj noveli, a za vizualnu prezentaciju filma i njegove nezaboravne kadrove najzaslužniji je najistaknutiji hrvatski filmski stvaralac predratnog razdoblja, Oktavijan Miletić, bez kojeg „Koncert“ ne bi bio to što danas jest. Miletić je inače jedan od pionira hrvatskog filma koji je zahvaljujući svom talentu i iskustvu bio jedan od tvoraca poratne kinematografije. O njegovoj veličini dovoljno govori podatak da je 1947. dobio počasno zvanje "novator", a po njegovom se imenu naziva i današnja prestižna filmska nagrada "Oktavijan" koja se u više kategorija dodjeljuje na Danima hrvatskog filma koja se.

„Koncert“ više nego zanimljivo dramaturški koncipiran. Sadašnjost priče smještena je u 1945. godinu, godinu oslobođenja Jugoslavije. Radost i pjesma ispunjavaju grad, ljudi su konačno bez straha na ulicama i dišu punim plućima. Ema je samica koja živi u zgradi u koju se smješta studentsko kulturno umjetničko društvo. Studenti sa sobom donose klavir, no nitko od njih ne zna svirati, a iste večeri imaju priredbu. Doznavši da u istoj zgradi živi Ema, učiteljica klavira, odlaze k njoj sa zamolbom da im se pridruži na priredbi te im nešto odsvira. No Ema ih bez objašnjenja odbija, zaplovivši mislima u svoje djetinjstvo. Emin flashback vodi nas u 1914. godinu, na dan ubojstva Franca Ferdinanda u Sarajevu. Politička previranja nisu dio razmišljanja 12-godišnje Eme čija majka radi kao služavka kod starog trgovca instrumentima, koji u Emi vidi izniman talent te joj dozvoljava da svira dok joj majka čisti trgovinu. Ema je fascinirana klavirom, ljubav je to na prvi pogled, i za čitav život. Jednog dana u trgovinu ulazi djevojčica Gretchen, Emina vršnjakinja kojoj imućni roditelji žele kupiti klavir. Ema ne može prihvatiti da će ostati bez klavira te uz plač nagurava radnike koji ga odnose iz radnje, pri čemu klavir pada na sirotu Emu slomivši joj kuk, učinivši je invalidom za čitav život. 

Sljedeća puzzla u mozaiku "Koncerta" prikazuje nam Emu, sad već kao odraslu djevojku. Ema živi preko puta zgrade u kojoj živi Gretchen. Dane provodi uz otvoren prozor svirajući klavir, dok Gretchen prima satove klavira od naočitog učitelja kojemu je od ohole Gretchen zanimljivija tajanstvena Ema s kojom kroz otvoren prozor komunicira glazbom. Dvoje zaljubljenika u glazbu napokon stupe u kontakt, te se s prozora dogovore za susret na ulici, koji se sticajem okolnosti ne desi.

1929. Ema je članica ansambla koji svira na prijemima, i sticajem okolnosti njezin orkestar biva pozvan na nastup u čast Gretchenina vjenčanja. No angažman anslambla se izjalovi, a neki do članova bivaju čak i privedeni od strane policije. Doba je to još jednoga povijesnog previranja, začetak Kraljevine Jugoslavije.

Četvrti i posljednji povijesni okvir kroz koji nas vodi "Koncert", jest onaj u jeku Drugog svjetskog rata. Ema je sredovječna žena koja jednog dana u kafiću u liku objegla logoraša prepoznaje svoju nekdašnju ljubav s prozora. U kafić ulazi ustaška patrola, a Ema biva svjedokom ubojstva jedinog čovjeka kojeg je ikad voljela, i koji joj umire na rukama. U konačnici, Ema odluči pridružiti se studentima na njihovoj zabavi, sjeda za klavir, te prepoznaje svoj klavir iz djetinjstva koji s donje strane ima urezano njezino ime, ostavštinu poistovjećenja kojom je kao djevojčica zapečatila svoje snove da će taj skupi i nedostižni instrument biti njezin. No Emino ostvarenje pruženo joj je sad, kad joj u životu više ništa nije potrebno. Vezavši svoju sudbinu za sudbinu dragog joj instumenta, Ema pod pritiskom frustracija čije je izvorište društveni, emocionalni i fizički hendikep, klone te umire za klavirskim tipkama.

Lako bi bilo personificirati okrutnu sudbinu Eme, i države koja se u ključnim povijesnim momentima uvijek nalazila potisnuta na rubnik događanja, a koja se uz Emu čini jednako bitnim likom ove priče. Jer ako Eminu sudbinu poistovjetimo sa sudbinom Hrvatske u kojoj se radnja i odvija, uviđamo da glavni lik i lik iz sjene dijele istu frustraciju. Nikad nije bila svoj gospodar, a i sloboda koja je svima dana na poklon, njoj je došla prekasno da bi išta promjenila. Visoka stilizacija pripovijedanja govori o nemogućnosti izvedbe  i kreacije te tako na slikovit i fascinantan  način ocrtava razglednicu Hrvatske 20. stoljeća. Skoro da je nemoguće zamisliti kako ovo djelo danas slavi 51. rođendan. Zimzelen za sva vremena.