VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: SHADOW COMPANY

KOMENTARI:

Re: SHADOW COMPANY
Fino fino.
Nisam gledao ali ovo je dobar stimulans.
Kolumna na mjestu.
Komentar: Legura 19.11.2006.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Kolumna: SHADOW COMPANY

Kolumna: SHADOW COMPANY SHADOW COMPANY
(19.11.2006.)

31. ožujka 2004. godine u Iračkom gradu Fallujah četvoricu su boraca lokalni militanti (a i civili) mučili i smaknuli. Događaj je privukao pažnju svjetske javnosti zbog videozapisa incidenta, a kako žrtve nisu bile pripadnici standardne vojske već privatni operativci (u ovom slučaju američke tvrtke Blackwater), poslužio je i kao polazna točka autorima Nicku Bicanicu i Jasonu Bourqueu u stvaranju dokumentarnog filma "Shadow Company", koji ovim putem ekskluzivno predstavljamo.


Daleko od toga da je Fallujah, pa i kompletan Irak izoliran slučaj u kojem se pojavljuju plaćenici kao neizbježna, pa čak i neophodna radna snaga - ipak se dotični u povijesti pojavljuju još oko 1200. godine prije Krista - ali se radi o (glupo je reći zahvalnoj) u najmanju ruku zanimljivoj situaciji za pomniju analizu i u krajnjoj liniji demistifikaciju plaćenika kao takvih. S takvim ciljem se u filmu "Shadow Company" intervjuiraju ljudi različitih profila i zvanja, od nekolicine pravih plaćenika voljnih podijeliti svoja razmišljanja i stavove, jednog bivšeg profesionalnog vojnika, analitičara, povjesničarke, etičara, nekolicine autora/novinara, sve do producenta nekoć popularnog "A-Teama".

Već od uvodnog dijela i segmenta 'tko su plaćenici' film ne krije kako, možda ne simpatizira, ali svakako razumije kako se ne radi isključivo o strojevima za ubijanje s ničim drugim doli animalnim nagonom i istančanim njuhom specijaliziranim za krv i situacije iz koji bi ista mogla poteći. Krajnje pojednostavljeno, radi se o ljudima koji su zaposlenici određene tvrtke sa terenskom gažom negdje u svijetu. Ako vas jedan Siemens može poslati tri tjedna u Beč na suradnju sa tamošnjim programerskim timom, zašto ne bi Executive Outcomes mogao poslati stotinjak svojih ljudi u Irak. Koje su razlike? Oprema s kojom se radi, okoliš u kojem se radi i način na koji se radi. Bitan je ovaj dio 'u kojem se radi' jer je upravo to ono što ovi ljudi čine po svijetu.

Daleko od toga da su svi oličenje poštenja i dobrote, dapače. Kao izrazito negativan primjer istaknut je Tim Spicer, bivši pripadnik britanske vojske, trenutno glavešina firme AEGIS (koja je nasljednik također od Spicerove strane vođenog, a propalog Sandlinea) i jedan od teškaša u plaćeničkom svijetu koji usprkos uzastopnim gafovima nastavlja dobivati višemilijunske ugovore po čitavom svijetu, pa tako i u Iraku. Informacije radi, ugovor AEGIS-a u Iraku težak je impresivnih 293 milijuna dolara, no o samom Spiceru više od svega govori brutalna primjedba jednog od intervjuiranih kako je očito da 'ide neuspjesima do napredovanja' u svom poslu.

Jako bitna karika u plaćeničkom svijetu je bez imalo sumnje i financijer. I to rijetko vidljiv, što najbolje pokazuje primjer britanske aristokracije koja je svojedobno prošla neokrznuta usprkos činjenici da su baš ti ljudi izdašno financirali neuspjeli pokušaj državnog udara u Ekvatorijalnoj Gvineji 2004. godine. Treba li spominjati kako realizatori i danas čame u lokalnim zatvorima gdje ih se muči čisto iz navike, a potom i iz osvete za ono radi čega su uopće u zatvoru. Spomenuta aristokracija sjedi kod kuće, vjerojatno čekajući five o'clock tea.

Naravno, gorespomenuti slučaj nije ogledni primjer plaćeničke intervencije, ali je itekako koristan da se gurne pod nos nekome kome plaćenici ne izlaze iz tipičnog hollywoodskog pobij-sve-i-vrati-se-sam okvira. Okvira u kojem su plaćenici nedodirljiva sorta tipa Rambo koji po nekakvom defaultu jednostavno ne mogu ne uspjeti u svojoj nakani, a da pritom nekoliko puta bez da trepnu sami navale na omanji korpus neprijatelja. Po mogućnosti ozlijeđeni i sa jako malo streljiva, ako ne i samo kakvim hladnim oružjem te dvije kamuflirajuće crte paste preko lica.

Da nije sve tako crno pokazuje i drugi istaknutiji primjer u filmu, onaj intervencije u Sierra Leoneu. Naime, 1995. godine 150 je operativaca tvrtke Executive Outcomes u dotičnoj državi, okupiranoj od strane pobunjenika, uspješno obranilo tadašnji državni vrh kao i čitavu državu (važno je naglasiti od prijetnje izvana) obračunavši se pritom sa čak 15000 pobunjenika kroz period od 18 mjeseci. Ono što priči daje dodatnu dimenziju je to što je upravo jedan od ljudi intervjuiranih u filmu (Cobus Claassens) bio jedan od tih 150, pa u filmu imamo jedan fini, neizravni sukob između njegova stajališta, koje kaže kako su definitivno pomogli cjelokupnom stanovništvu Sierra Leonea, te stajališta nekoga tko nije bio izravno umiješan (u ovom slučaju Phila Lancastera, umirovljenog pukovnika kanadske vojske) koji kaže kako se radilo o nametnutom cilju te da postupak ne može opravdati to što je taj cilj postignut relativno brzo i relativno uspješno.

No, vratimo se mi Iračkoj situaciji. Situaciji podjednako nezahvalnoj za lokalno stanovništvo, ratoborno raspoložene i dobro naoružane domicilne vojne grupacije, redovnu vojsku, ali i za plaćenike, kojih po nekim procjenama u Iraku ima oko 20 tisuća. Primjera radi, omjer u Zaljevskom ratu bio je 100:1, u Iraku je tek 10:1 u korist redovne vojske. Ne samo što plaćenika ima u tolikom broju, već su i mnogo, mnogo važniji nego što bi na prvi pogled netko neupućen pomislio. Naime, nije njihova uloga ograničena samo na čuvanje određenih područja, već ti ljudi obavljaju apsolutno sve. Od nabave potrepština, dakle vozila, municije (na cijeni je navodno i hrvatsko streljivo) i samog oružja za redovnu vojsku, finalne obuke te iste vojske, koja se obavlja u Kuvajtu te svega onog što tobože svemoćni Amerikanci jednostavno nisu u stanju obaviti, iz ovog ili onog razloga.

Bitna su stoga iz Iračke perspektive 'Pisma iz Iraka', možda ne centralni, ali jako bitan dio filma u kojima nas o svakodnevnici - sa priličnom dozom humora - izvještava izvjesni Britanac James, u kratkim crtama opisujući dobar dio onoga što se tamo dešava. Od nabave kod lokalnih dilera oružjem (dakako, preko posrednika), ubijanja vremena piratskim DVD-ovima aktualnih svjetskih hitova do niza duhovitih primjedbi kako o situaciji općenito, tako i o lokalnom stanovništvu (kojem izraz nine o'clock znači 'prije ručka') ili pak stereotipnom ponašanju plaćenika iz određenih zemalja (Talijani – 'smiješni u svojoj taštini' sa obilnim količinama gela u kosi; Amerikanci – bikeri sa dugim bradama ili kratko ošišane grdosije za ledenim pogledom, prilično izraženi bicepsi, naoružani do zuba).

Dakle, ne samo što plaćenike (konkretno u Iraku) ne bi trebalo gledati kao nepoželjnu bagru laku na okidaču, već bi im se primjerice vlada naoko svemoćnog SAD-a trebala duboko pokloniti. Naravno, dok im ispisuju masni ček za njihove usluge. Daleko od očiju javnosti.

U svakom slučaju, film je postigao ono što je naumio. Plaćenici nisu rulja sastavljena od nakupine testosterona koja sa raketnim bacačem u ruci jedva čeka manje sranje kako bi iz toga mogli napraviti veće. Radi se o ljudima koji nakon deset, dvadeset, pa čak i više godina vojne službe – a poželjno je u prvom redu dugogodišnje iskustvo u specijalnih postrojbama tipa Delta Force ili SWAT, dok se izrazito negativno gleda na ishitrena pitanja o novcu jer većina tvrtki žele zaposlenike na duge staze, deset godina i tome slično – jednostavno rade ono što znaju i što im jako dobro ide. A ako ćemo vjerovati filmu, većini im nisu strana ni moralna načela (posao se u plaćeničkom svijetu odbije kao i u svakoj industriji), kao što većina nema ni želju da se poslom bave do kraja života. Štap u ruke i na pecanje.

Shadow Company

« povratak Luka Vukasović
© 2003 popcorn.hr