Bilo to kako god nam drago, činjenica ostaje da je davne 1962. godine objavljen jedan plakat. Plakat koji je najavljivao nastup četvorice mladaca koji će postati planetarno popularan band – „The Beatles“, fenomen kojih traje sve do danas a nema nikakvih naznaka da tomu neće biti tako i ubuduće.  Svaka čast njima, ali igrom slučaja (da upotrijebimo terminologiju one prve skupine ljudi) oni ipak nisu predmetom našega interesa ovdje. Na tom će se istom plakatu pojaviti, koliko god to bilo preuzetno za izreći, nama još i zanimljivije ime.  U ulozi „meštra ceremonije“ i komičara nastupiti će osoba, jednako tako na početku karijere, koja je do tada skupljala iskustvo zabavljajući obitelji u raznim obalnim odmaralištima (uključivši i ona čuvena pod firmom Butlin) duž Britanskoga otoka ili nastupajući u provincijalnim kino dvoranama i kabareima. No i on će dosegnuti vrhunce do kojih su se uspeli i „kukci“ s kojima je podijelio mjesto na plakatu. Nesvrgnuti kralj „stand-up“ komičara, (iako bi ga u njegovu slučaju bolje bilo primijeniti  „sit-down“), čovjek koji je „tamo dolje“ u dalekoj Australiji dobio zabranu javnih nastupa, koji se prvi usudio i to u okružen puritancima na BBC-u upotrijebiti u svom skeču jednu od, za tu televiziju zabranjenih riječi, za koga možemo reći sve, samo ne da je običan – Dave Allen.

Poprilično je teško doći do konkretnijih podataka o njemu, jer je s iznimnom pažnjom čuvao svoj privatni život od upliva radoznale javnosti, nikada ne zaboravivši napomenuti kako je jedino po čemu želi da ga se pamti njegov vlastiti rad. Tako je od sebe i učinio jednu od vjerojatno najnepoznatijih - poznatih osoba.  Potez i više nego hvale vrijedan, no nažalost i lekcija koju brojne današnje „zvijezde“ vrlo uspješno eskiviraju. No ponešto ipak nije ostalo skriveno pa tako zasigurno znamo da se stanoviti David Tynan O'Mahony, najmlađi od tri sina, rodio 6.7.1936. godine u Tempelogueu u okrugu Dublin.

Od kuda od Tynan O'Mahony nastaje Allen? Kada je godine 1960. potpisao ugovor s kazališnim agentom Richardom Stoneom, ovaj mu je odmah preporučio promjenu imena ako imalo želi šansu da se etablira u Engleskoj, jer „nema puno Engleza koji bi uopće i znali izgovoriti 'O'Mahony'“. I Dave je došao do sličnog zaključka: „Probao sam sa 'Dave O'Mahony' i bilo bi ispisano (na plakatima)  'Dave Maloney' ili 'O'Maloney'. Pa sam pomislio, u redu, 'Tynan' je dosta jednostavno, pa sam pokušao sa 'Tynan' ali 'Tynan' bi iz nepoznatog razloga postao 'Tyrone' i 'Tannen' i 'Tinnen' pa niti ja, do vraga, nisam nikada znao tko sam. Tada sam već imao agenta Richarda Stonea i dok sam sjedio i pregledavao njegovu listu klijenata, na njoj nije bilo nikoga sa 'A', pomislio sam kada bih imao prezime koje počinje sa 'A' bio bih na vrhu liste. Tako sam promijenio ime u Allen“.

Kada se odrastanje odvija u okruženju bogatom vrlim pripovjedačima i zaljubljenicima u literarni izričaj, ni ne treba se zapitati od koga je Dave mogao pokupiti stil i vještinu pripovijedanja koja je ga je učinila tako iznimnom pojavom. Njegov otac, Gerard John Cullen bio je glavni urednik novina «Irish Times», a majka, Engleskinja Jean Ballantyne Archer, bila je velika zaljubljenica u literarnu ostavštinu novoga kraja. Katherine Tynan, njegova tetka, bila je poznata pjesnikinja, a prabaka po ocu Nora, urednica u «Freeman's Journalu» za koji je povremeno surađivao i čuveni pjesnik W.B.Yeats. Kad imate takvo obiteljsko stablo normalno je da i krug prijatelja ne može biti drugačiji. Oko O'Mahonyevih su se okupljale sve Dublinske literarne veličine, poput pisca Briana O'Nolana, pjesnika Austina Clarkea ili pjesnika i kazališnog redatelja F.R. Higginsa. Svi su oni pozitivno utjecali na mladoga Davea.

Dakako, bilo je i onih drugih utjecaja i ružnih uspomena rane mladosti. Za njegovo obrazovanje bili su zaduženi razni vjeroučitelji o čijem je znanstvenom pristupu znao govoriti: »Uplitali su se u moju slobodu, u moju tjelesnost, udarali mi, vukli me za kosu, štipali me, ponižavali, i sada kada se toga sjetim, uistinu sam ljut, jer nitko od njih uistinu nije bio kvalificirani učitelj. Bili su pripadnici religioznoga reda koji su postavljeni za učitelje, a da nitko od njih nije imao nikakvo obrazovanje za učitelja. Tukli su te, to bi radili. Mislim, ako nisi naučio latinski, ipak bi ga nekako utjerali u tebe.“ Očito je osnovna znanstvena spoznaja tih „učitelja“ bila ona o batini iz raja izišloj, lekcija koju Dave Allen nikada neće zaboraviti.

Vinovnici tada zasigurno nisu niti slutili kako će ceh jednog dana ipak doći na naplatu jer će i „sestre nemilosrdnice“, kako ih se „s ljubavlju“ sjećao Allen i „Gestapovci u mantijama“, doći pod oštricu njegova britka humora. Ipak, ruku na srce, tu istu oštricu nikad nije zadržavao samo na njima, ismijavao je on sve naše sitne svakodnevne gluposti – uostalom glavne su mu teme bile „Život, Smrt, Opijanje, Religija, i  Englezi“. Ako ova zadnja stavka ni ne treba čuditi jer je ipak riječ o Ircu, predzadnja je upravo s tog istog stanovišta, u najmanju ruku rijetkost. No djetinjstvo samo u manjem dijelu objašnjava njegovo redovito bavljenje crkvom. Vjerojatno bi bilo sasvim identično i da nikada nije imao problema sa tom institucijom jer za njega nisu postojale nikakve zabrane, nije bilo tema koje ne bi smio obrađivati. No, ovako,  tu se našlo pomalo i slatke osvete za sve ono što su mu činili kao djetetu. Uz bitnu distinkciju da nikad nije ismijavao vjernike ili njihova vjerovanja već su mu  legalna  lovina bili pripadnici crkvene aristokracije, pri tome dosežući sve do samoga vrha.  

Nakon napuštanja srednje škole, pod patronatom oca se sa 16 godina okušava u novinarstvu, a zatim slijedi čitav niz poslova dok napokon nije naišao na onaj koji će u mnogočemu odrediti njegov daljnji životni poziv. 1955. godine definitivno napušta novinarstvo i postaje domaćin/zabavljač u jednom od čuvenih Butlin kampova, osnivač kojih je bio Sir William Heygate Edmund Colborne ("Billy") Butlin. Službena uniforma tih zabavljača bila je crvena jakna po kojoj su i prozvani „Redcoats“ („crveni mundiri“). Mnoge poznate osobe započele su karijere upravo tu, ali su  Dave Allen i glazbenik Cliff Richards vjerojatno najslavniji među njima.

Dvije sezone provedene su pod okriljem Butlina, a onda je uslijedio još jedan, kraći period daljnjeg nastupanja po kampovima, ali ovoga puta u vlastitim aranžmanima. Povratkom u London, otpočinje s nastupima po noćnim klubovima, a taj početak nikako se ne bi mogao nazvati onim iz snova. Collins Music Hall u Islingtonu bio je striptiz klub s mušterijama koje ni najmanje nije zanimao dosadni nametljivac koji bi se pojavljivao između dvije izmjene obnaženih djevojaka. Upravo u takvim uvjetima, boreći se sa nezainteresiranošću posjetitelja koji su djevojke preferirali više od komičara početnika, što je uz to počesto znalo biti podcrtano i s otvorenim iskazivanjem animoziteta, Allan će razviti svoj stil pripovijedanja, stil koji će karakterizirati upravo nevjerojatna mirnoća i ležernost, imajući hrabrosti napraviti pauzu čak i usred šale, osmotriti publiku, otpiti gutljaj, da bi zatim mirno nastavio dalje. Iako urbane legende govore da se u čaši nalazio whiskey, njegovi prijatelji tvrde da je riječ o šampanjcu. No čaša, baš kao i neizostavna Gauloise cigara bili su obvezatni dijelovi njegova scenskog nastupa. Teško mi je i zamisliti koliko bi danas Allen samim svojim nastupom uzburkao duhove jer ne smijemo zaboraviti da se nalazimo u vremenu u kojemu se ozbiljno, ako je ozbiljno uopće  prikladna riječ, razmišlja o brisanju cigare iz  filmskih scena s npr. Humphreyem Bogartom! Ali tada nam je Allen uvijek iznova dokazivao kako je uistinu vrhunski majstor naracije i besprijekorna osjećaja za vrijeme. Ništa drugo nije bilo bitno!

Možda se tada još i  mogao naći poneko tko bi dvojio ima li taj mladić uopće materijala za popuniti 5 minutne pauze u programu vlastitim skečevima, ali su svi dovoljno brzo došli do spoznaje kako je svaka dvojba izlišna. Ne samo da Allen s time nije imao ni najmanjeg problema –  znao je samo jedan skeč pripovijedati cijelih 5 minuta, a da ni na trenutak ne izgubi pažnju publike. Jer za njega reći da je komičar značilo bi površno ga opisati – on je iznad svega bio vrsni i iznimno duhoviti pripovjedač. Kamere će ga također voljeti, kako poradi njegove vanjštine tako i zbog  do u detalje razrađena scenska nastupa. Od nastupa po klubovima do TV kamera trebalo je napraviti još samo jedan maleni korak. Koračić, štoviše, ali takav da će ostati upamćen kao „najduže i najstrašnije tri minute njegova života.»

BBC Talent Show «New Faces» («Nova lica»), iz godine 1959. njegov je prvi nastup pred kamerama, pred koji je dobio jedino upute da „se opusti, uzme si vremena koliko treba i da bude svoj“. I bilo je dovoljno. Te tri tako zastrašujuće minute omogućile su mu da bude zapažen i preporučen uglednom kazališnom agentu Richardu Stoneu koji godinu dana kasnije s njim potpisuje ugovor. 3 godine kasnije, osim što će podijeliti poster s Beatlesima, poći će i na kratku Južnoafričku turneju s jazz pjevačicom Sophie Tucker. Sophie, pravim imenom Sonia Kalish, bila je osim pjevačice također i komičarka, baš poput Allena, kao i povremena glumica, i nije ni čudo da su se njih dvoje iznimno dobro slagali tijekom turneje. Allen će ovu tada već damu u godinama, (rođena 1884.) uvijek spominjati kao „jednu od najšarmantnijih i najsjajnijih izvođača s kojima je ikada surađivao“. Netom nakon boravka na crnom kontinentu, završiti će još i dalje, u Australiji gdje ćemo možda po prvi puta dobiti uvid u Allena kakvog ga uistinu znamo i volimo. Trebao je to biti put od kojih 8 tjedana, ali, gle čuda, pretvorio se u boravak od pune dvije godine.

Producent Frank Sheldon nije gubio vrijeme i odlučio ga je odmah po dolasku angažirati da napravi priloge o svojim obilascima u sklopu emisije „Melbourne Tonight“za GTV Channel 9. Jedva da je i počeo sa svojim prilozima na ovoj TV postaji kada se već u startu dogodilo čudo; počele su pristizati pune vreće pisama obožavatelja adresiranih jednostavno s „Dave Allen“. Kemija između njega i publike  odmah je uspostavljena, izazvavši reakciju kakva se samo poželjeti mogla. Pogotovo za jednog debitanta i to u relativno novom mediju kakav je televizija tada bila. Tome je svakako pridonijela i Allenova inovativnost, već tada će sam uspostaviti neke metode, standarde koji će se tri decenije kasnije u drugih izvođača još uvijek hvaliti kao odvažni i inovativni, mada ih je on rabio već  šezdesetih godina. Možda je tehnikom i bio par koraka ispred svog vremena no kako su mu nepresušni izvor inspiracije bile svakodnevne teme, to mu je omogućilo da zadrži konstantnu vezu sa svojom publikom. Uza svu slavu, uvijek je bio (i ostao) jedan od nas.

Kada se prvotno predviđeni ostanak od osam tjedana približio kraju dobio je ponudu iz Sydneya da za Channel 9 vodi vlastiti show. „Željeli su „Tonight“ tip showa kakav je Jack Paar radio u Americi pa su mi ponudili „pilot“koji je zaživio. U trajanju od sat i pol uživo, s otvorenim krajem – što je značilo da ako pri kraju predviđenih devedeset minuta postajalo zanimljivo nisu te sjekli; jednostavno bi završio deset-petnaest minuta kasnije. Bilo je vrhunski jer je išlo „u živo“, morao si učiti, jer kamera ne laže: bio si tamo i ako se prevališ sa stolca – nije bilo skrivanja“. Show, „Tonight with Dave Allen“ postati će jedan od najuspješnijih programa u povijesti australske televizije.  Uz obilje improvizacija, bilo je i totalno ludih priloga poput pokušaja dresiranja 25(!) zmija otrovnica (dobro da je preživio tu dresuru), dok je pokušaj trostrukog salta završio tako što je promašio trampolin, tresnuo o tvrdi pod te su ga morali voziti na hitnu pomoć. Bilo je čak i  zatvaranja u auto i uronjavanja u tank pun vode da se izvuče u „Houdinijevskom stilu“. Umjesto zvijezda za goste je dovodio što neobičnije ljude koji su tu pokušavali ugrabiti svoj trenutak slave, a njegovoj su emisiji davali dodatnu draž otkačenosti i uz njegove već navedene „akrobacije“ to se pokazalo dobitnom kombinacijom. Da je uistinu spreman vidjelo se odmah nakon što se vratio na matični mu otok, gdje je još uvijek bio relativno nepoznat. No i to je bilo samo privremeno.

Prvu priliku dobiva kod svoga sunarodnjaka, Irca Vala Doonicana u emisiji «Val Doonican Show» koja je išla subotom u udarnom večernjem terminu (21:00h) na kanalu BBC1, a u emisiji je Allen bio stalni komičar. Ponovilo se ono što je već doživio u Australiji: odmah je osvojio publiku! Postao je toliko popularan da su bili nebrojeni zahtjevi da nastupa u tom showu i iduću sezonu. No tu će priliku otkloniti i nakon 4 epizode druge sezone napušta ga, bojeći se da je već prepopularan i suviše izložen javnosti, a to je bilo nešto što uistinu nije želio, pa makar išlo i kao nužno zlo uz njegovu profesiju. Zato je tu dekadu proveo radeći čitav niz drugih TV emisija i za druge TV kuće. Između ostaloga, 1967. obnavlja emisiju Tonight With Dave Allen za ATV, što će mu donijeti i priznanje «Personality of the year», tj. «Osoba godine», mada će on sam skromno tvrditi da «se emisija gledala samo da bi ljudi vidjeli hoće li se ubiti» jer je u njoj nastavio s praksom opasnih priloga. Nakon snimanja dokumentarca o New Yorku, «Dave Allen in The Melting Pot» («Dave Allen u Talionici kultura»,1969), u kome je opet ostao dosljedan sebi pa je za intervjue birao alkoholičare, dilere drogom, prosjake i agente u civilu, ponovno će se vratiti u Australiju gdje će uz već postojeću slavu dodati i onu prve osobe kojoj su doživotno zabranjeni nastupi uživo na australskoj televiziji. A zaradio ju je 1971. godine radeći jedan Tv Special.

U emisiji su nastupali Dudley Moore, Peter Cook i on. Što se ustvari dogodilo? «Bio je to devedesetominutni show uživo, imali smo i reklame uživo, ljudi bi pristupili i pričali o majicama, automobilima, pilama, ljestvama, o boji, o bilo čemu,  i to sve uživo. Ja sam bio tamo kao domaćin, i morao sam svaki put objašnjavati da je vrijeme za novu reklamu a onda bi oni to izveli. Show se razvijao prilično dobro s Peterom i Dudom, baš se fino fokusirao, dobivao na oštrini, no producent nas je sve više i više prekidao. Tako sam u jednom trenutku rekao, znaš ono, pred gledateljima :»Žao mi je. Vrlo mi je žao. Znam da želite cijelu večer ispunjenu reklamama, a mi vas stalno prekidamo tamo nekim razgovorom». Što je izazvalo i blagi hihot. Ali onda kada je ponovno trebala uletjeti reklama ja sam se iznervirao i - zvao se John Collins – rekao mu: «Johne, učini mi uslugu, molim te: tamo na kraju studija je zavjesa, odi tamo i masturbiraj u tišini i biti ćeš sretan baš kao i mi.»

«Nisam mogao vjerovati što se dogodilo (nakon emitiranja.»-  prisjećao se. »Jednostavno je eksplodiralo. Cijelo mjesto je eksplodiralo, mislim, publika se smijala, ali odjednom telefonski pozivi. Mislim, stare dame su padale u nesvijest u Melbourneu ili se bacale s mosta. Slijedeće jutro sam otišao, odletjevši za London i tad sam otkrio da imam doživotnu zabranu nastupa uživo na australskoj TV. »Kasnije će ta zabrana biti opozvana, ali neprimjetno i u tišini bez sve one halabuke koja je pratila njeno donošenje.

Iako se podvita repa morao vratiti u Englesku, sedamdesete godine su ipak godine u kojima je Allen dosegnuo sam vrhunac. Njegov show na BBC1 «Dave Allen at Large» raditi će se osam godina (1971-1979) tijekom kojih je snimljeno 5 serija i 3 specijala. Pored brojnih nagrada osvojiti će i srebrnu ružu na televizijskom festivalu Zlatna Ruža Montreuxa. Tijekom tih osam godina Allen je jasno pokazao koliko do u detalje razrađuje svaki skeč. I ne samo to, sam je bio i njihov scenarist uz povremenu asistenciju redovitih suradnika Petera Vincenta i Austin Steelea. Često bi samo na brzinu po papiru nabacao niz pojmova kojih se toga trenutka sjetio da bi već samo trenutak kasnije, od tih istih pojmova u glavi imao složenu cijelu priču. Imao je redovitu glumačku ekipu – najistaknutiji su Ronnie Brody, Michael Sharvel-Martin i Jacqueline Clarke. Za svaku od 6-tjednih serija snimao je gotovo po 300 skečeva, često lutajući u potrazi za što neobičnijim lokacijama. U pozadini cijelog tog truda jasno se vidjela ljubav prema onome što radi i to je jedan od možda presudnih faktora koji su ga učinili tako trajnim, nezaboravnim i iznad svega voljenim. Ali ta ljubav nije bila rezervirana samo za publiku. I njegovi suradnici su ga iznimno voljeli i često su navodili kako im je Allen bio poput brata, starijeg doduše, jer je ipak vodio glavnu riječ. Primjerice nikada sebe nije forsirao kao glavnog izvođača najboljih skečeva. Ako je smatrao da nekom od suradnika bolje pristaje određena uloga, taj bi je zasigurno i dobio. Sve je bilo podređeno uspjehu samog skeča.

Ne samo što je dosegao vrh, nego je u to doba  dobio još nešto čemu je uvijek stremio; autonomnost. «Nikada ne bih rekao da sam ja šefovao Daveu» - priznao je kasnije Peter Whitmore (producent i režiser serijala «Dave Allen At Large»). «Ne znam da je itko uspio prisiliti Davea da napravi nešto što nije želio. Bio je vrlo jaka osoba. Tih, ali čvrst. Zna što želi i uvijek učini kako želi.» Nema zornijeg primjera nego li je onaj iz šezdesetih godina, dok je još bio «nitko i ništa». Pružila mu se prilika nastupiti na američkom «Ed O'Sullivan Show», prilika kojoj su se nadale mnogo etabliranije osobe od njega! No nakon što je prezentirao materijal, rečeno mu je da dođe s nečim drugim, prikladnijim za objavljivanje na televiziji. To je bilo to. Pokupio se bez riječi i otišao, bez da se i jednom osvrnuo nazad.

Izgleda da se na neki  način kod njega sve ponavljalo u ciklusima. Nakon «masturbacije» u Australiji, došlo je vrijeme za šokiranje javnosti i u Engleskoj. Usudio se prvi izreći strašnu, groznu, ZABRANJENU riječ na BBC-u. Riječ od 4-slova koja počinje na F...i koju zasigurno nije potrebno posebno objašnjavati. Taj «sudbonosni» datum pao je  na 6. siječnja 1990. godine i ustvari je bila repriza skeča od kojih 5 godina ranije, samo što je ovaj put Allen odlučio ići do kraja za razliku od prve verzije kada je morao pristati na kompromis. Ovaj put nije bilo oprosta. No Quarters! Iako su u skeču u stvari bile tri uvredljive riječi – nekako se došlo do sporazuma da se ide 2:1, da se dvije izbace a ostane ona «najopasnija».

«I uvijek razmišljam kako živimo prema vremenu. Kako živimo prema uri, satu. Uče nas na sat. Uče nas da poštujemo sat. Da mu se divimo. Točnost: živimo vlastiti život prema satu. Nije li to istina? Dižeš se prema satu. Odlaziš na posao prema satu. Prijavljuješ se prema satu. Odjavljuješ se prema satu. Dolaziš kući prema satu. Jedeš prema satu! Piješ prema satu. Liježeš prema satu. Ustaješ prema satu. Vračaš se na posao prema satu! To činiš 40 godina svog života i onda odeš u mirovinu. I što dobiješ? JEBENI SAT!»

Uzbunu nije trebalo dugo čekati. U raspravu se uključio čak i parlament, pri čemu je jedan zastupnik ustvrdio da Allen ima gori rječnik od ragbijaškog suca, i da to nije nešto što bi se smjelo koristiti pred vlastitom ženom. Allen je kao i uvijek ostao nepokolebljiv: «Mislim «blesavi sat» ne bi funkcioniralo, «vražji sat» bi bilo tek upola zabavno. Mogli bi komotno izmisliti i novu riječ «glug», koju ne smiješ izreći. Pošalješ edikt urednicima i programskim vijećima da je riječ glug zabranjena. I onda bi ja rekao «Oni ti daju glugavi sat» a ljudi bi se zgrozili «Rekao je glug. Kako je to smio izreći pred djecom koja čekaju početak nogometne utakmice?»

No koliko god znao konsternirati dežurne dušobrižnike svojim ispadima, to ni najmanje nije naškodilo njegovoj reputaciji. I u godinama kada je već manje radio, neprestano su ga zasipali molbama ne bi li dozvolio reprize vlastitih starih emisija, na što je uvijek odvraćao da treba forsirati nove ljude, mlađe, s novim idejama i novim emisijama. Polako se sklanjao s puta. No jedna od najvećih misterija vezanih uz njega i do dan danas je ostala nerazjašnjena. Kako je izgubio kažiprst? Rado je odgovarao na to, kad god bi ga pitali. Jedini problem je bio što je priča uvijek bila drukčija, i nepoznato je da li se ista ikad uopće i ponovila. Te prst mu je izgorio jer je uvijek njime miješao jaka alkoholna pića u čaši, te brat mu je prišao s leđa i zalupio čeljust dok je držao prst u ustima pa ga je odgrizao... Pripovjedač u njemu rado se igrao s nama radoznalcima!

Onda je došao i taj četvrtak 10. ožujka 2005. godine i vijest da nas je zauvijek napustio. Umro je lagano, u snu, i to je jedino utješno. Jer ostao je veliki žal za čovjekom kojega sam tako rado gledao u «Nedjeljnim popodnevima» urednika Saše Zalepugina, još tamo u, sad se čine tako davnim, osamdesetim godinama. Za čovjekom čije emisije ulaze u red nekih od najljepših uspomena moga djetinjstva. Osim šoka kad je ta vijest najavljena, uvijek mi je ostao i osjećaj krivnje što je sve to ispalo kao nekakva usputna vijestica nedostojna veće pozornosti u moru «važnijih» događaja.  Nadam se da sam ovim tekstom makar malo popravio stvar u ime svih onih lijepih trenutaka koje mi je pružio. Jedan i jedini. Najveći. DAVE ALLEN!  

Izvor: Essential Dave Allen
BEST OF DAVE ALLEN (DVD)

DAVE ALLEN serije i specijali:
http://www.gamer.hr/gand/DAVE_ALLEN.pdf