VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: MAURICE JARRE - ADIEU, MAESTRO!

KOMENTARI:

Re: MAURICE JARRE - ADIEU, MAESTRO!
neverovatno, zapanjujuče
bravo rommele
ostavio me bez reči...
Komentar: sigismundus 07.04.2009.

Re: MAURICE JARRE - ADIEU, MAESTRO!
sjajno rommele. nitko ti nije ravan generalu.
Komentar: TonkoC 08.04.2009.

Re: MAURICE JARRE - ADIEU, MAESTRO!
thnx guys ali niko da komentira rough cut lawrenca - da li bi željeli "putopisni" spektakl ? ja sam siguran da bi volio gledati i duplo dužu verziju pa i više možda ne baš 40h ali...oćemo extended director's cut :)
Komentar: Rommel 08.04.2009.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Kolumna: MAURICE JARRE - ADIEU, MAESTRO!

Kolumna: MAURICE JARRE - ADIEU, MAESTRO! MAURICE JARRE - ADIEU, MAESTRO!
(06.04.2009.)

Iako nije doslovan citat, ovo što slijedi ne odstupa previše od nekih neobaveznih razgovora kakve sam uistinu znao voditi sa poznanicima:

- Slušaš Jarrea?
- Naravno! Obožavam ga! Sjajna elektronika!(do ovog trena sve paše jer je Maurice studirao elektronsku glazbu na pariškom konzervatoriju).
- Da, Jean Michel je sjajan!
- Dobar je malac! Maurice je bolji!
- Maurice?...koji crni Maurice?

Koji Maurice? Unatoč preko 150 filmskih glazbi, unatoč skladanju opera, baleta, scenske glazbe, koncertnih djela, unatoč radu na televiziji ime Mauricea-Alexisa Jarrea, u javnosti je uvijek ostajalo nekako zapostavljeno, uvijek u sjeni daleko slavnijeg sina. No i u profesionalnim krugovima pratila ga je slična sudbina, iako je tada već gotovo deset godina skladao filmsku glazbu, van rodne mu Francuske bio je potpuno nepoznat. Počeo je s dokumentarnim filmom „Hotel Des Invâlides“ Georgesa Franjua 1952., s kojim će surađivati u još nekoliko navrata, recimo na „Očima bez lica“, „Judex“, a koji je znatno utjecao na njegov glazbeni izričaj, poticavši ga da razmišlja i izvan ustaljenih okvira, posebno uočljivo u filmu „Glavom kroz zid“. Tek će Burgignonove „Nedjelje u gradu Avrayu“ (1962), film koji će osvojiti i Oscara za najbolji strani film, a Jarreu donijeti nominaciju za skladbu, no što je još važnije (kako se pokazalo) usmjeriti pažnju Sama Spiegela na „anonimnog“ Francuza.

Skladba u Burgignonovu filmu traje kojih desetak minuta, sadrži manji broj instrumenata, pa Spiegel na njoj nije mogao bazirati neke posebno jake zaključke, ali ga se iznimno dojmila te je vjerovao da može Jarrea uključiti u veliki projekt koji priprema s Davidom Leanom, „Lawrence od Arabije“. Uloga je trebala biti sporedna, skladanje akcijskih partitura dok bi za glavnu temu bila zadužena čak dva, u svijetu glazbe daleko „jača“, imena, Benjamin Britten i Aram Hačaturijan. Lean je pak, htio Malcolma Arnolda, s kojim je već uspješno surađivao na „Mostu na rijeci Kwai“, „Zvučnom zidu“ i „Hobsonovom izboru“. Svi su kandidati međutim, bili spriječeni i morali su otkloniti ponudu. Čak ni tada, Spiegelu Jarre nije bio prvi izbor nego se obratio broadwayskom kompozitoru Richardu Rodgersu, koji je prihvatio posao. I možda je dobro što je to učinio jer je posao obavio, vjerojatno bi nepravedno bilo reći tako loše, no činjenica je da je Lean bio silno nezadovoljan. A vrijeme je istjecalo. Trebalo je izvući asa iz rukava, i Spiegel je izvukao Jarrea. Na upit ima li štogod spremno da odslušaju, pustio im je temu koju danas svi znamo kao glavnu temu iz „Lawrencea od Arabije“, koja će Leana toliko impresionirati da je odbacio prvotnu ideju o Jarreovom skladanju samo akcijskih partitura, već mu je dodijelio čitav posao. Tema je osmišljena tijekom gledanja prve, grube verzije („rough cut“ ) filma od kojih 40 sati trajanja, gdje je samo gledanje trajalo tjedan dana. No ljepota kadrova ponijela ga je i osmislio je noseću skladbu dostojnu scena koje su ga oduševile. I inače će jedna od najznačajnijih njegovih osobina ostati da glazbu uvijek stvara nakon što odgleda film. Govorio je kako jedino tako može dobiti inspiraciju. A tada je jednostavno nepogrešivo osjećao kakva ga glazba mora pratiti, uz brojne eksperimente, kombinacije najrazličitijih instrumenata, samo naizgled nespojivih, da bi krajnji rezultat uvijek postajao neraskidivim dijelom filma.

Glazba ne služi za podcrtavanje određenih trenutaka u filmu, već poglavito za iskazivanje emocija koje se ni ne mogu iskazati samo vizualnošću. To je nešto što, po njemu, recimo, jedan Clint Eastwood nije razumio. Kako je sam Jarre to ljepše iskazao: „Nije imao vjere u glazbu“. U jedinoj zajedničkoj suradnji na „Vatrenoj Lisici“, Eastwood se uglavnom koncentrirao na zvučne efekte, a na muziku je gledao samo kao na podršku istima. Zato je i glavnina muzike otpala na montažnom stolu iako ju je Jarre zamislio dvojako,- u prvom dijelu do krađe aviona išla bi elektronska glazba, a nakon krađe velike orkestracije da istaknu avanturistički aspekt filma. Clinta je ipak zapamtio kao vrlo učtiva, pristojna i šarmantna čovjeka i bilo mu je žao što više nikad nisu surađivali, no dogodio se što se dogodilo. Jedna od rijetkih manje uspješnih suradnji, spomena vrijedna čisto kao kuriozitet. Ono što sigurno ne ide u red kurioziteta već je bitno obilježje njegova rada, leži u činjenici da unatoč obimnosti njegova opusa, za Mauricea Jarrea se ne može reći da se ponavljao, za razliku od nekih drugih velikana, poput Morriconea.  

Tako je, pored poznatijih kandidata, priliku za rad na iznimno skupoj produkciji, dobilo relativno nepoznato ime. Početak kao iz bajke, zar ne? No, nije zlato sve što sja. Sve je trebalo biti gotovo u samo 6 tjedana, preko dva sata glazbe, uz orkestar od 100 učesnika. No uspjeti će obaviti čitav posao u predviđenu roku, čak će i dirigirati slavnim Londonskim filharmonijskim orkestrom jer je predviđeni dirigent Sir Adrian Boult imao velikih problema sa sinkroniziranjem muzike s radnjom filma. Ipak je Boult ostao potpisan na filmskoj špici. Tako je započela velika suradnja Lean/Jarre koja će Jarreu donijeti još dva Oskara (prvi je odmah osvojio za Lawrencea), za „Dr. Živago“ (veliki je svjetski hit postala Larina tema iz tog filma), kao i za „Put u Indiju“.

Ovaj se veliki glazbenik rodio u Lyonu 13.IX.1924 godine. Relativno je kasno ušao u svijet glazbe jer je na Sorboni započeo studij elektrotehnike. Zov srca bit će jači. Za jednom je „mađaricom“ izgubio glavu. Lisztova Mađarska simfonija br. 2, navela ga je da se distancira od očeve želje da postane inženjer i napusti Sorbonu, zaputivši se u glazbene vode. Upisuje pariški konzervatorij odabravši predmete harmonije i skladanje, odabravši kao glavni instrument udaraljke. Studirat će kod Arthura Honeggera, timpanista Félix Passeronea i Josepha Martenota, izumitelja Martenotovih valova - prve elektronske klavijature i preteče synthesizera (Jarre će Valove rabiti u Lawrenceu pored konvencionalnih instrumenata), a povezati će se i s pionirom elektronske glazbe Pierrom Schaefferom.

Po napuštanju konzervatorija, kao timpanist se priključuje mornaričkom bandu“La Musique des Equipages de la Flotte” (“Glazba posade flote”). Svira za radio orkestre, učestvuje kao udaraljkaš u kazališnoj trupi Renaud-Barrault, da bi se na poziv kazališnog redatelja Jeana Vilara prihvatio pisanja prigodne skladbe za njegovu postavu predstave “Hamburški princ” u francuskom nacionalnom kazalištu Théâtre National Populaire. Vilar će postati i direktor istog kazališta te će oko te institucije okupiti mnoštvo mladih talentiranih umjetnika, poput Gérarda Philipea. Nije ni čudo da se tu našlo mjesta i za Mauricea koji će 12 godina ostati skladatelj i muzički direktor.

Spomenuti Georges Franju neće ostati samo zaslužan za prvi potpis Jarrea kao skladatelja na filmskoj vrpci, još tamo iz 1952. godine. Jedan će američki redatelj koji nikad prije nije radio s nekim francuskim skladateljem biti toliko impresioniran glazbom na prvim Franjuovim filmovima posebice onom iz “Glavom kroz Zid”, da će baš njega poželjeti za svoj film koji je upravo snimao u Parizu. Redatelj je bio John Frankenheimer, a film “Vlak”. Tema patriotska (baš kao i sjajnu Clementovu film “Gori li Pariz?” čiju skladbu isto on potpisuje), ekipa iznimna, Scofield, Lancaster, Moreau, produkcija vrhunska, to je bilo nešto što se ne propušta. Tim više što mu je Frankenheimer dao potpuno odriješene ruke da radi što želi. I baš kao što je bio slučaj s većinom redatelja koji su surađivali s njime (osim Clinta, dakako) ta se suradnja uvijek protezala kroz niz filmova. Kod Frankenheimera recimo “Popravljač”, “Grand Prix”… Jarre je na “Vlaku” u orkestru imao ekipu poznanika, glazbenike s pariškog konzervatorija. No došlo je do manjih problema s njima, o kojima vjerojatno nikad nije pričao Frankenheimeru, no muzičari su bili pomalo aljkavi, kasnili bi, izostajali radi razmirica sa suprugama (ah, ta Francuska) pa je Jarre, da bi stvari doveo u red, morao pribjeći ucjeni, ili će se uozbiljiti ili više neće surađivati s njima na novim projektima. Kako je u to doba već imao niz projekata, bilo je rizično izazvati takvu kaznu i nestašluci su najednom prestali.

Nakon fenomenalna uspjeha s Lawrenceom, Maurice Jarre pristiže u Ameriku, ali nepovjerenje i sumnjičavost još uvijek nisu nestali. Trebao je raditi glazbu za “Profesionalce” Richarda Brooksa. Kada je producent filma Mike Francovich glavešinama u Columbiji istaknuo da želi baš njega kao skladatelja, ovi su ostali zapanjeni. “Želiš da za western film glazbu sklada tip iz Francuske?” Osim što je u konzervatoriju proučavao čitav niz različitih glazbenih stilova, Jarre je gorio od želje da se okuša i u ovom žanru. Bio mu je to izazov, baš onako kao što je volio spajati najrazličitije instrumente, uvijek inzistirajući na etno instrumentima (orkestar balalajki u Živagu, instrumenti s Balija u “Godini opasnog življenja”), volio je eksperimentirati i sa žanrovima, a ovaj mu je tada bio nešto novo, neoprobano. Naravno poslije će ih snimiti čitav niz; “Villa Jaše”, “Poker s 5 karata”, pa i onaj neobični europsko-japansko-američki špageti western “Crveno sunce”, no u doba “Profesionalaca” još je bilo dvojbeno koliko Francuz uopće može kužiti western. “Naravno, nije mi pomoglo to što sam Francuz, no Mike (Francovich) je bio vrlo prijazan i pružio mi je priliku. Na koncu je rad s Richardom Brooksom ispao jako dobro. Mislim da sam dobro obavio posao na “Profesionalcima”, primio sam mnogo pohvala za nj.“

(Inače zanimljivo je kod Jarrea što doslovce o svima priča kako su vrlo ugodni i dragi, možda je toliko živio u svom svijetu glazbe, da je jednostavno sve te ljude i doživljavao upravo tako.)

Nije ni čudo da je bio hvaljen. S obzirom na količinu westerna koja se tada snimala Jarre je donio dašak svježine, modernijeg, pomalo čudnovatijeg no puno bogatijeg zvuka. Može li se zamisliti išta udaljenije od tradicionalnih western skladbi do uporabe roga, francuskog dakako, ali sad smo već ionako nadošli na western koji je dominantno varijacija žanra, a tek uvjetno i predstavnik istog:na „Život i dob suca Roya Beana“ i o jednoj od najfascinantnijih scena u njemu.

Baklja leti prema salunu, ali nečija ruka je hvata.
“Tko si ti, starče?”
“Pravda, kučkini sinovi!”  

Baš kao što je uvodna tema postupno gradirala tempo, od rijetkih grubih zvukova, koji sugeriraju neprijaznost kraja, preko flaute, citre, fagota oboe, do cijelog orkestra, klimaks radnje je varijacija uvodne teme, znatno ubrzanija i s dominantnim rogovima. Nezaboravne teme, one koje su mi Jarrea podigli na pijedestal „Aldricha“ među skladateljima filmske glazbe. Pozicija koju je samo potvrdio tri godine kasnije ponovno kod Hustona u predivnom filmu „Čovjek koji je htio postati kralj“. Rabeći staru irsku melodiju „Moreen“, povezao je europski simfonijski orkestar s klasičnim indijskim muzičarima i dobio dašak istoka, a kad tome pridodamo efektni napjev koji izvode Caine i Connery (tekst je himne „Sin božji u boj kreće“ – „Son of God goes Forth to war“ Reginalda Hebera iz 1812.) dojam ostaje uistinu nezaboravan. Mnogima možda i vrhunac Jarreova rada mada sam ja za nijansu skloniji „Sucu“, no sve je to samo traženje „primus inter pares“ prve među jednakima u moru vječnih melodija.

S Holywoodom je problem i onda bio, a do danas ostao, njegova ljubav prema ukalupljivanju. Jarre je postao sinonim za simfonije, orkestar, grandioznost, spektakl, gdje je mogla nestati ljubav prema elektronskoj glazbi? Nije nestala, ali kome je god predlagao skladbu rađenu elektronikom, a ne glomaznim orkestrima, svi su bili skloniji još jednom „Lawrenceu“. A onda je uslijedio telefonski poziv s druge strane svijeta. Poziv koji ga je naveo da prvim Quantasovim letom Kaliforniju zamijeni Australijom. Kad ga je dočekala ogromna bijela limuzina na aredromu samo je rekao „Wow!...Ti Australci znaju kako se radi!“ Može se i tako reći. Jer Peter Weir je uistinu znao kako se radi.

Weir je poznavao Jarreov rad čak i iz perioda u nacionalnom kazalištu, a kako je tečno govorio francuski, dvojica su se umjetnika brzo našla. Ponudio mu je da radi elektronsku glazbu za film „Godina opasnog življenja“. Međutim već tijekom prvog tjedna Jarre je uvidio da postojeći syntesizeri neće zadovoljiti njegove potrebe i da će sve morati napraviti sam. Ipak, u nekom je australskom inženjeru imao svesrdnu pomoć, od prikupljanja svih mogućih samplova originalnih indonezijskih glazbala, do svega ostalog. Posao naporan, tri mjeseca dug, često od devet sati ujutro do dva u noći. Weir koji mu je dao potpunu umjetničku slobodu osim osnovnog koncepta, bio je oduševljen krajnjim rezultatom, tako da je rekao „Mislim da ćemo ponovno raditi zajedno!“ To ponovno se protegnulo na još četiri filma.

Jedan od njih je bio veliki hit iz osamdesetih „Svjedok“. Da se pita bilo koji slučajni prolaznik koji imalo prati film, za muziku iz tog filma, trenutna asocijacija bi bila Sam Cooke i „Wonderful World“, Harrison Ford i Kelly McGillis kako plešu uz zvuke tranzistora. No za Weira je jedna od najljepših skladbi koju je ikad čuo na nekom filmu bila ona prekrasna tema kad se gradi štala, tema koje umalo nije bilo. Tu je Weir predvidio Pachelbelov „Kanon“, za koji mu se činilo da dobro paše predviđenim scenama, mada nije bio baš presretan s tim. No rekao je Jarreu neka ne troši vrijeme na to, jer će to ići tako kako je predviđeno. No ta je napomena imala učinak na kompozitora sličan onome koji crvena krpa čini biku. Odlučio se pozabaviti njome.

Odlučio se na glazbenu formu pasakalje (passar una calle, španjolska narodna igra, koja se u 16. vijeku pojavljuje kao ples u kazalištima Francuske i Italije) koja ima osnovnu temu koja se ponavlja, svaki put uz sve više kontrapunktova, glazba djeluje kao da se izgrađuje, savršena asocijacija na građenje štale. Tako je jednom Weir u dolasku kod Jarrea (svakodnevno su se nalazili da posluša što je kompozitor napravio) začuo neku fantastičnu skladbu koja ga je na mah oborila, zapitao se što je to? Tek tema koja je Pachelbela zauvijek izbacila iz „Svjedoka“.

Susret s Weirom, Jarreu je napokon omogućio da radi ono što mu je bila daleko najveća ljubav, elektronsku glazbu. Od osamdesetih naovamo ona postaje i primarni dio njegova opusa. No omogućio mu je i jedan drugi, zanimljivi eksperiment prilikom rada na „Obali komaraca“. Dobio je par scena iz scenarija da napiše glazbu za njih dok se film snimao u Belizeu. Jarre je napravio skladbe koje su svih oduševile, no dogodilo se to, da se po završetku filma, skladbe pisane po scenariju jednostavno nisu uklapale. Sav posao je otišao u vjetar, napisano je uništeno, a Jarre je počeo raditi iz početka, no ovaj put onako kako je i volio, odgledavši film. Ovaj eksperiment više nije ponavljao.

Prevelik je opus ovog trostrukog oskarovca, nosioca odličja Legije časti, dobitnika nagrade za životno djelo (primio u Ghentu, Belgija, 2003) i niza drugih priznanja, da bi se moglo baš sve spomenuti, a moram reći i da to nadilazi moje mogućnosti. Pokušao sam samo spomenuti ono zašto ga ja volim i zašto sam se osjetio dužnim makar pokušati učiniti da razgovor s početka ne ide više …koji crni Maurice?...već možda sjajni, veliki, pridjev po želji.. Maurice, jer on to jest. 29. ožujak 2009., nesumnjivo će ostati tužnim danom ali Maurice će ostati živjeti u svojim djelima. Dokle bude filma bit će i njega jer je postao njegovim neizbrisivim djelom.

Onako kako su pjevali Sean Conery i Michael Caine: „Glorious band of chosen few“ toj se sjajnoj družbi odabranih sada pridružio i Maurice Jarre.
ADIEU, MAESTRO!
« povratak Sergej Karov
© 2003 popcorn.hr