| Re: PAUČINA: DJEVIČANSKI IZVOR (1960) |
|
| Re: PAUČINA: DJEVIČANSKI IZVOR (1960) |
| hvala Tonko! nadam se da će uskoro pasti i koja kritika pa da se pokrene rasprava! :) |
| Komentar: Jules 08.06.2009. |
|
| Re: PAUČINA: DJEVIČANSKI IZVOR (1960) |
| Zanimljivo je da je Paucina inace dosta citana, a da se na njoj rijetko pokrecu rasprave. |
| Komentar: Gand 09.06.2009. |
|
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
 |
PAUČINA: DJEVIČANSKI IZVOR (1960)
(04.06.2009.) |
|
„Bog je milostiv. Milostiviji nego što misliš.“ rečenica je koju izgovara jedan od likova Bergmanovog filma. No, je li Bog uistinu takav? Töre, farmer u Švedskoj 14. stoljeća u toku samo jednog dana dobro će spoznati koliko su zapravo tajanstveni putevi Gospodnji.
|
|
| | | |
„Rijetko kad sam vidio jutro obećavajuće poput današnjeg.“
Istočno od planina a zapadno od šume stoji farma toliko velika da vrat morate čvrsto pritisnuti uz leđa kako biste vidjeli vrh ograde koja ju okružuje. Glava obitelji Töre živi ondje sa ženom Märetom, kćerkom Karin, djevojkom Ingeri (koju je prihvatio kao vlastitu kćer iako nisu u krvnom srodstvu) i poslugom. Töre iznad svega vjeruje u Boga i voli svoju kćer jedinicu. Svaki dan započinje molitvom i prije svakog obroka obavezno zahvali Bogu. Strog je, no prema kćerki uvijek popustljiv što mlada Karin itekako iskorištava. Roditelji su razmazili kćerku i to jako smeta prisvojenoj Ingeri čija je ljubomora očita. U ovakvo bajkovito okruženje Ingmar Bergman je smjestio radnju svoje Oscarom nagrađene (najbolji strani film) adaptacije balade iz 13. stoljeća. Kao što svatko tko je, ili kome su, nekad čitali bajke zna, one su često brutalne i eksplicitno nasilne. „Jungfrukällan“ nije iznimka. Radi se o vrlo nasilnom, na trenutke mučnom filmu usprkos njegovoj vizualnoj ljepoti (predivna crno-bijela fotografija). Bergman je poznat po svojim „teškim“ psihološkim dramama i propitkivanju o smislu i postojanju Boga (čuvena Trilogija vjere). „Jungfrukällan“ ne ulazi toliko u psihu koliko kasniji Bergmanovi filmovi pa je „laganiji“ po gledatelja i bliži redateljevim ranijim nego kasnijim djelima što naravno ne čini „Djevičanski izvor“ manje slojevitim ili važnim filmom.
„Neću gledati ni lijevo, ni desno već samo ravno misleći na Božju Svetu Majku.“
Praznik je i običaj nalaže da žena koja je još uvijek djevica nosi svijeće u čast djeve Marije u crkvu. Ta dužnost pada na Karin i otac inzistira da krene na put iako je djevojka umorna od plesa noć ranije i želi odmarati. Prije puta uspije majku nagovoriti da joj dopusti odjenuti posebnu žutu svilenu haljinu (navodno ju je petnaestak djeva šivalo istovremeno). Uzjaši svog konja Blackiea i krene duž idiličnog krajolika (livade pune cvijeća) okružena zvukovima prirode i u pratnji „sestre“ Ingeri prema crkvi. U šumi se odvoji od Ingeri i sretne trojicu pastira koji se predstave kao tri brata koja su prerano ostala bez roditelja te ih je odgojila šuma. Hrane se korijenjem i piju iz rijeke. Karin im ponudi svoj ručak, koji glasnogovornik trojke (drugi ne može govoriti – „zli ljudi odrezali su mu jezik“, a treći je tek dječak) prihvati pod uvjetom da im se i ona pridruži. Nakon objeda dvojica napadnu Karin, siluju je i zatuku udarcem granom drveta u glavu, sve pred očima najmlađeg brata i Ingeri koja promatra iz prikrajka. S njezinog tijela ukradu odjeću i krenu svojim putem. Smatram da je već iz ovako šturog opisa očito da se radi o iznimno teškom prizoru čiju šokantnost povećavaju posljednje riječi djevojke („Na putu sam za crkvu. Nosim svijeće za Djevicu.“), njezini jecaji i krv koja joj navire na lice dok joj oči trepere prije nego se zauvijek zatvore. Vjerujem da je okrutnost prikazana toliko eksplicitno da se na neki način opravda kazna koja će uskoro stići trojicu odgovornih (zapravo dvojicu odgovornih i nevinog pomatrača). Potresna i stravičnija scena od bilo čega što možete vidjeti u modernim horrorima. Mada smo u novijim flmovima gledali brutalnije i eksplicitnije prizore kako ubojstava tako i silovanja način na koji je scena konstruirana i snimljena čini ju nezaboravno jezivom. Da bi se odobrilo prikazivanje u SAD-u 24 sekunde morale su biti izrezane na zahtjev cenzora, no Bergman je vjerovao da se ne smije okilijevati u prikazu ljudske degradacije. Scena silovanja je, uz scene seksa iz „Tystnaden“ („Tišina“, 1963), najkontroverznija u redateljevoj karijeri. Samo snimanje scene nije bilo toliko stravično pošto su se glumci Birgitta Pettersson, Tor Isedal i Axel Düberg jako dobro poznavali i bili dugogodišnji prijatelji.
Bergman je često ponavljao ekipu iza i ispred kamere. Tako je za ovaj film koristio istu glumačku ekipu koju je režirao u kazališnoj predstavi „Faust“ (Max von Sydow je glumio naslovni lik, Gunnel Lindblom Gretchen, dok su ostali statirali). Nekima od njih, primjerice Birgitti Pettersson je predavao na Malmö Municipal Theateru. Tako da je imao dobro uhodanu ekipu. Bergman je sebe smatrao prvenstveno kazališnim redateljem i svojedobno izjavio da je prisiljen odabrati između filmske i kazališne karijere bez dvojbe bi odabrao kazališnu. Po njemu kazalište pruža kreativan proces kojeg kinematografija ne nudi. Snimanje filma je, po Bergmanovim riječima abnormalan, neprirodan proces. „Ako si redatelj a ujedno i autor scenarija moraš biti poput dr. Jekylla i mr. Hydea. Ako je dr. Jekyll napisao scenarij, mr. Hyde režira. Naravno, ta dvojica se međusobno ne podnose., tako da imate pravu šizofreničnu situaciju.“ Ipak i kinematografija ima svoje čari jer nijedna druga umjetnost ne može stvoriti situaciju toliko nalik snovima. „Kamera je najuzbudljivija mala mašina koja postoji. Ako je intuicija naš mentalni instrument, kamera je naš fizički instrument.“ A intuicija je po Bergmanu najvažnija stvar kod režiranja jer sam najbolje znaš kakve su ti želje i namjere. Gluma u „Djevičanskom izvoru“ je iznimno teatralna što je i logično s obzirom na redateljeve preferencije i odabir glumaca. Snimanje na lokacijama trajalo je mjesec dana. Moralo je biti završeno u roku jer se glumci moraju vratiti u matično kazalište do jeseni. Bergman je skoro uvijek snimao ljeti tokom stanke u kazalištu. Soundtrack se sastoji od dvije tradicionalne pjesme koje je Bergman prilagodio za film, kršćanske pjesme koju čujemo na samom završetku i instrumentalnih djelova (uglavnom frula). Jednostavan je i efektan.
„Samo Bog zna na kome leži krivica.“
Troje pastira zaustavi se kod farme oca djevojke koju su ubili. Töre, kao dobar kršćanin, prihvati lutalice u svoj dom, nahrani ih i napoji, pruži utočište i topli krevet da prenoće. Ukućani su zabrinuti jer se njihova kćer nije vratila s mise no to ne pokazuju pred gostima. Tijekom večere dječak povraća jer ga hrana vjerojatno asocira na strašan čin starije braće koji se dogodio nakon njihovog zadnjeg obroka. „Glasnogovornik“ ponudi Märeti onu posebnu žutu svilenu haljinu koju je pomogla obući Karin ujutro. Sada je umrljana krvlju i majka shvati da su pred njom ubojice njezine kćeri. Zaključa vrata i ispriča mužu saznanje. Töre izađe u dvorište i obruši se na mlado stablo kao da želi uništiti nešto Božje, kao što je Bog uzeo njegovu jedinicu. No ipak nije porušio stablo iz prkosa već da odreže grane za obred samokažnjavanja. Naredi da mu se pripremi vruća kupka nakon koje se išiba kao čin pokore i kajanja za ono što će tek učiniti. Uzima ogroman mesarski nož, ulazi u prostoriju u kojoj trojka spava, sjeda u svoje „prijestolje“ i zarine nož posred stola čekajući zoru. Kad svane probudi i pobije svu trojicu (čak i dječaka) sudionika strašnog zločina učinjenog nad njegovom kćerkom. Svatko osjeća krivnju zbog nedavnih događaja. Ingeri je mrzila Karin jer je imala potpunu pozornost roditelja i zazivala poganskog boga Odina da joj donese nesreću. Majka je bila ljubomorna na kćerkinu ljubav spram oca, a Töre zna da je počinio veliki grijeh ubivši dvojicu gadova i njihovog malog brata koji sasvim sigurno nije sposoban razlučivati dobro od zla. Ono dobro i zlo koje žive u svim ljudskim srcima i bore se za prevlast. Ponekad faktori na koje ne možemo utjecati prouzroče da zlo prevlada. Bergman je sjajno prikazao konflikt između ljudskog instinkta i duhovnosti.
Wes Craven snimio je kultni horror „The Last House on the Left“ kao svojevrsan remake „Djevičanskog izvora“. Craven radi tipičan flim osvete. Brutalan, odvratan film koji ima eksploatacijske kvalitete, no koji se ni u bilo kojem aspektu ne može kvalitetom i snagom mjeriti s Bergmanovim remek-djelom. Bergman koristi motiv silovanja, ubojstva i osvete da nam ispriča priču o vjeri, dok Craven uzima taj isti motiv kao centralnu temu filma sa željom da šokira. Koliko je blijed Cravenov fim u odnosu na ovaj govori nam činjenica da je „Djevičanski izvor“ naposlijetku puno šokantniji od „The Last House on the Left“ kojemu je šok zapravo jedina „vrijednost“. Nema tu poruke ili razmišljanja o onome što si vidio, preostaje ti samo prepričavanje odurnih scena za razliku od Bergmanovog filma koji postavlja vrlo teška pitanja i dvojbe. Bergman suprotstvlja pogansku vjeru s kršćanstvom ali ih i spaja Töreovim samokažnjavanjem koji je poganski no u određenoj mjeri i kršćanski običaj. Bergman se nikad nije ustručavao prekršiti tabu.
Nakon što pronađe tijelo kćerke Töre pada na koljena i jecajuci se obrati Bogu: „Vidio si! Bože, vidio si! Smrt nedužnog djeteta i moju osvetu. Dozvolio si da se dogodi. Ne razumijem Te. Ne razumjem Te! Ipak tražim Tvoj oprost. Ne znam za drugi način kako da se pomirim sam sa sobom osim vlastitim rukama. Ne poznajem drugi način života. Obećajem ti Bože, ovdje kod mrtvog tijela mojeg jedinog djeteta, obećajem kao pokoru za svoj grijeh sagraditi ću Ti crkvu. Na ovom mjestu ću ju podići. Od žbuke i kamena...ovim ovdje rukama!“ Vrlo snažna scena koja se savršeno nadovezuje na ranije razmišljanje o ljudima koji se brinu oko onog što znaju i onog što im je strano. „Vidiš kako dim podrhtava kroz rupu na krovu kao da se boji. Ipak, izlazi samo u slobodni zrak i pred njim je cijelo nebo da se u njemu prevrće. No on to ne zna pa se zadržava i drhti uz čađav rub krova. I ljudi su takvi. Brinu se i drhte poput lišća u oluji zbog onog što znaju i onog što ne znaju.“ Töre ne nalazi smisao u stravičnim događajima proteklog dana. Ne vidi „veliku sliku“ no vjeruje da ona postoji, ne shvaća Božje razloge, ipak nikad nije izgubio vjeru. On je poput dima koji podrhtava uz čađav rub krova. Vjera mu je jedino što ima nakon gubitka kćeri i ako vjeru izgubi ništa mu ne preostaje. On je tek čovjek, priprosti farmer i nije na njemu da preispituje Božje razloge. Nakon što podignu Karinino tijelo, baš kao u legendi, ispod zemlje na kojoj je ležala njezina glava poteče izvor. Svi okupljeni pogledaju u nebo kao svjedoci vjerskog čuda. No, što izvor uistinu predstavlja? Poruku Svevišnjeg: da tu sam, uvijek prisutan! Milost Božju, znak oproštaja za grijeh koji je Töre počinio? Ako je tako, onda je ipak Bog milostiv. Puno milostiviji nego što mislimo! |
|
| | | |
|
|
|
