| HRVATSKI NASLOV: |
| OGLEDALA |
| NASLOV ORIGINALA: |
| Mirrors |
| ŽANR: |
|
Horor /
Triler
|
| GLAVNE ULOGE: |
| Kiefer Sutherland, Paula Patton |
| CREW: |
Režija: Alexandre Aja
Scenarij Grégory Levasseur i Alexandre Aja
Glume: Kiefer Sutherland, Paula Patton, Cameron Boyce
Glazba: Javier Navarrete |
| DATUM IZLASKA: |
| 13.11.2008. |
| TRAILER: |
Mirrors
preview clip |
| WEB: |
| Mirrors |
Meni lično malo predug tekst. Više me podseća na polusatne TV najave koje imaju sistem ponavljanja fraza i komentare glumaca štu uz prateću sliku i inserte iz filma ne mora delovati previše zamorno ali kao slova na papiru je taj koncept malo teže pratiti.
|
|
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
 |
OGLEDALA
(Mirrors) Release date: 13.11.2008. |
|
Ben Carson (KIEFER SUTHERLAND) imao je boljih dana. Prošlo je nešto manje od godinu dana otkako je hiroviti detektiv suspendiran iz policije New Yorka za slučajno ubojstvo policajca na tajnom zadatku, nesreću koja ga nije koštala samo posla već je pokrenula lavinu zloupotrebe alkohola i bijesa kojima je otuđio svoju ženu i djecu, te završio na kauču svoje sestre u Queensu. Očajan da sredi svoj život, i vrati se svojoj obitelji, Carson uzima posao noćnog čuvara izgorjelih ruševina robne kuće Mayflower.
|
|
| | | |
Nekadašnji simbol bogatstva i raskoši sada trune u tami poput starog gusarskog broda, uništena u golemom požaru koji je oduzeo brojne nevine živote.
Dok Carson obilazi jezive pougljenjene ruševine robne kuće, počinje primjećivati nešto zlokobno u vezi ukrašenih ogledala koja krase zidove. U golemim staklima odražavaju se prizori užasa koji zapanjuju Carsona.
Osim što prikazuju grozne prizore iz prošlosti, čini se da ogledala također manipuliraju stvarnošću. Kada Carson ugleda vlastiti odraz u patnji, istovremeno osjeti fizičke posljedice svoje izlomljene vizije. Odjednom se bivši policajac nađe sukobljen kako sa svojim osobnim demonima tako i sa onima koji su oteli njegove odraze, mučeći ga grčevima, spontanim krvarenjem i gušenjem.
|
Njegova suosjećajna no skeptična sestra (AMY SMART) odbacuje njegove bizarne „noćne more“ kao posljedicu stresa i osjećaja krivnje zbog slučajnog ubojstva, no Carsonova otuđena žena Amy (PAULA PATTON), koja je racionalna medicinska istražiteljica u policiji, ih shvaća ozbiljnije. Sve više nepredvidivo ponašanje njenog muža ju počinje plašiti, i ona, zabrinuta za njihovu djecu, se sve više udaljava od njega.
No, zapravo joj prijeti mnogo smrtonosnija prijetnja, skrivena u ogledalima i reflektivnim površinama koje prožimaju svakodnevnicu. Kada Carson počne istraživati tajanstveni nestanak drugog čuvara robne kuće i moguću povezanost tog nestanka sa njegovim stravičnim vizijama, on otkriva da zlobna sila koristi ogledala kao način da terorizira njega i njegovu obitelj.
Ako će imati ikakve šanse spasiti svoju ženu i djecu od užasne smrti, Carson mora nekako otkriti istinu iza tajanstvenih ogledala – i uvjeriti Amy da mu pomogne u borbi protiv najgoreg zla s kojim se ikada suočio.
Od folklora do bajki, od praznovjerja do vjerske tradicije – mitologija koja okružuje ogledala je uvijek naginjala mračnoj strani. Rimljani su tvrdili da ogledala imaju moć da reflektiraju nečiju dušu i utječu na njegovo zdravlje. To, u kombinaciji s njihovim vjerovanjem da se život obnavlja svakih sedam godina, dovelo je do stoljećima stare legende da razbijeno ogledalo donosi sedam godina loše sreće. U filmu i književnosti, ogledala služe kao simboli taštine i opasni pokazatelji istine, te prolazi u druga vremena i mjesta. Židovska vjera zahtijeva da sva ogledala u kući budu prekrivena dok se tuguje za preminulim, kako oni koji tuguju ne bi bili ometeni lijepim stvarima fizičkog svijeta.
No, te upozoravajuće priče o narcisoidnosti i lošoj sreći blijede u usporedbi sa najčešćim fenomenom koji se povezuje sa ogledalima: smrću.
U brojnim kulturama od starog Rima pa do dalekog istoka postoji zajedničko vjerovanje koje prikazuje ogledala kao zlokobne predmete koji hvataju duše živih – tako uzrokujući smrt – ili koji zatoče duše umrlih prije nego stignu u zagrobni život, osuđujući ih na vječno zarobljeništvo. (Također postoji vjerovanje kako vampiri nemaju odraza u ogledalima, jer su neumrla bića i nemaju dušu.)
Da je asocijacija ogledala i smrti preživjela kroz brojne generacije, i da je prisutna u društvima širom svijeta, govori ne samo o složenom odnosu čovjeka prema velikoj misteriji smrti, već i prema njegovom vlastitom odrazu.
„Ogledala nas inherentno izazivaju da pogledamo u sebe same,“ opaža Kiefer Sutherland. „Teško je gledati sebe. Nije bitno koliko si možda zgodan. I na fizičkom i na duhovnom nivou, teško se suočiti sa svojim odrazom u ogledalu. Ovisno o tome što vidite, to može biti vrlo zastrašujuće iskustvo.“
Najmračniji elementi te kolektivne mitologije su prepričani 21. stoljeću u filmu „Mirrors“, jezivoj priči o bivšem policajcu koji mora obraniti svoju obitelj od divljeg zla koje koristi reflektirajuće površine kao prolaze da bi ih teroriziralo.
Radeći na razvoju filma, koji je svojevrsna obrada Južno Korejskog filma iz 2003. godine, „Into the Mirror“, za New Regency, producentica Alexandra Milchan osjetila je potencijal za stvaranje višeslojnog psihološkog trilera u tradiciji filma „The Shining“.
„Osim horor aspekta originalnog filma, postoji nešto vrlo univerzalno i zanimljivo u kulturnoj misteriji koja okružuje ogledala, što nam je poslužilo kao osnova za odličan dramatični film,“ kaže Michlan, producentica filmova kao što su „Goodbye Lover“ i „Righteous Kill“.
Ona je pristupila scenaristu-redatelju Alexandreu Ajau („The Hills Have Eyes“, „High Tension“), predlažući mu da projektu donese svoj hrabri stil i vizualno intenzivno pripovijedanje.
„Tražio sam projekt koji bi mi dopustio da na novi način istražujem strah,“ kaže Aja, koji je postao obećavajući novi redatelj horor žanra snimivši Francuski hit „High Tension“, nakon čega je uslijedio „The Hills Have Eyes“, njegova jeziva obrada trilera iz 1977 o borbi jedne obitelji da prežive brutalni masakr mutanata kanibala.
U srži Korejskog filma „Into the Mirror“, priči o detektivu koji istražuje niz odvratnih ubojstava koja se vrte oko ogledala, Aja je pronašao što je tražio. „Svatko od nas ima odnos sa svojim odrazom,“ objašnjava redatelj. „To je nešto o čemu zapravo ne razmišljamo, ali je uvijek prisutno. Neki ljudi se vole gledati u ogledaju, drugi ne. Ogledala nam mogu pokazati traume i istine koje postoje u našoj podsvijesti, i koje samo čekaju da budu otkrivene.“
Istraživši već sadističke ekstreme ljudske prirode, Aja je oduševljeno prihvatio priliku da se pozabavi natprirodnim. „Koncept je bio zaista originalan, a ja sam od njega želio napraviti priču koja bi gledatelje natjerala da se suoče sa samima sobom i svojih strahovima na način koji nisu nikada zamišljali,“ kaže redatelj...
Zajedno sa Gregoryem Levasseurom, s kojime je napisao filmove „High Tension“ i „The Hills Have Eyes“, Aja je stvorio jezivu novu priču za „Mirrors“, ukorijenivši radnju u čovjekovoj borbi za iskupljenjem, koja započinje kao pokušaj ponovnog ujedinjavanja otuđene obitelji koji se ubrzo pretvara u divlju borbu za njihove živote.
„Oko njega se sve ruši,“ komentira Aja Bena Carsona, detektiva policije New Yorka koji je suspendiran nakon slučajnog ubojstva drugog detektiva na tajnom zadatku. „Izgubio je svoj posao. Izgubio je obitelj. Izgubio je svoju dušu.“
Uništen osjećajima krivnje i ljutnje, Carson dodatno odguruje svoju ženu i djecu zloupotrebom alkohola i svojom naprasnom prirodom. „On se nalazi u najnižoj točki svog života,“ kaže Sutherland o problematičnom policajcu koji mjesecima nije vidio svoju obitelj, i koji spava na kauču kod svoje sestre jedva se kloneći alkohola.
„On je izbjegavao svoju prošlost, izbjegavao suočiti se sa samim sobom i svojim promašajima – ne samo kao policajac, već i kao muž i otac,“ dodaje Milchan.
Sutherlanda je filmu privukla upravo kombinacija dobro smišljenog horora i iskrene obiteljske drame. „Alex mi je ispričao lijepu priču,“ prisjeća se glumac, koji je u svojoj karijeri osvojio nagrade poput Emmya i Zlatnog globusa. Prvi puta se našao sa redateljem nakon što je dovršio dugo noćno snimanje hit FOX TV serije „24“. „Horor je žanr koji me uvijek zanimao, no ono što me privuklo ovoj prići je činjenica da se film bavi obitelji koja očajnički pokušava naći način da zaliječi rane. Glavna tema filma je davanje druge prilike. U toj nevjerojatno drastičnoj situaciji, čovjek nađe svoje pravo ja i uspijeva povratiti svoju obitelj. Kada se stvari čine najgorima mogućima, on se pokazuje u svom najboljem izdanju. I to je ono što me zaista privuklo.“
Taj kratak sastanak sa Ajaom – čak i prije nego je prikazan njegov hit „The Hills Have Eyes“ – bio je dovoljan da Sutherland pristane raditi na filmu. „Ja sam kockar,“ kaže glumac. „Volim kartati, kladiti ću se na pse koji jure ulicom, a na tom sastanku sa Alexom sam dobio snažan dojam da ćemo zajedno napraviti nešto posebno. Imao sam vjere, i mislim da sam vrlo sretan što sam bio u pravu.“
Postoji još jedan razlog zašto je Sutherland pristao snimati Mirrors bez da je prije toga pogledao Ajaovu obradu filma „Hills Have Eyes“. „Meni je jako teško gledati strašne filmove,“ priznaje glumac. „Vodio sam kćer gledati „Potraga za Nemom“ i u sceni kada morski pas ulazi u čamac, prosuo sam kokice. Kćer mi je tada imala deset godina, i smijala mi se radi toga.“
„Znao sam da će se Alex i Kiefer nevjerojatno dobro slagati, jer su obojica vrlo izravni i intenzivni kao osobe,“ opaža Milchan. „Ako pogledate Kieferov opus, vidjet ćete da on uvijek daje 150 posto. Vrlo je fokusiran i autentičan, i to je ono što gledatelji vole kod njega.“
Sutherland donosi svoj karakteristični intenzitet ulozi Bena Carsona, čovjeka na rubu gubitka svega što mu je bitno u životu. Bez novaca i očajan da ponovno izgradi svoj život, Carson preuzima posao noćnog čuvara robne kuće Mayflower… tj. onog što je od nje ostalo.
Ocrtavajući se naspram noćnog neba poput jezivog napuštenog broda usred užurbanog grada, Mayflower je nekoć bila simbolom luksuza i veličanstvenosti, dok nije uništena u požaru koji je ujedno odnio brojne živote. Prošlo je pet godina od vatrene stihije, s brojnim pravnim bitkama oko vlasništva nad robnom kućom, zbog čega prostor trune zapušten u tami, zamrznut u vremenu kao nekakva jeziva fotografija tragično prekinutog života.
Dok patrolira izgorjelim ruševinama robne kuće, Carson uspijeva uhvatiti nestalne odraze izobličenih prizora u golemim ukrasnim ogledalima koja još ukrašavaju zidove. Ono što on smatra bizarnim halucinacijama se uskoro pojačava, kada ogledala počnu prikazivati šokantne i groteskne vizije snažne patnje.
Prizori su toliko snažni i eksplicitni – ljudi koji umiru u vatri, goruće meso koje otpada s kostiju – da Carson njihov utjecaj osjeća gotovo kao da je i sam u plamenu.
No, scenarij koji su napisali Aja i Levasseur vodi originalnu ideju dalje od ogledala. Što ako bi se zlokobna sila zarobljena u našim odrazima – bilo kojem odrazu, na bilo kojoj reflektirajućoj površini – mogla njima služiti kao sponama da terorizira žive? „Ideja da bi cijeli drugi svijet mogao postojati na nekoj drugačijoj razini, zaglavljen gledati odraz našeg svijeta, je vrlo jeziva,“ kaže Sutherland.
Element straha se eksponencijalno povećava kada obične reflektirajuće površine kao što su prozori, voda, televizijski ekrani, čelične površine i okviri slika postaju smrtonosnim kanalima zla. Ubrzo, Ben se nađe sukobljen ne samo sa vlastitim demonima, već i sa onima koji su oteli njegov odraz.
„Odrazi predstavljaju ono za što bi svatko od nas mogao biti sposoban,“ kaže Sutherland o njihovoj tematskoj dvojnosti. „Dobro ili loše, ogledala odražavaju naše ekstremne verzije. I mogu nas navesti da učinimo stvari koje ćemo požaliti.“
MIRRORS koristi moć koju mi dajemo našem vlastitom izgledu kao odskočnu dasku za istraživanje podsvjesnih strahova. „Možete se zarobiti vlastitom idejom o tome tko ste i vidjeti u svom odrazu stvari koje drugi ne vide – koje ponekad niti ne postoje,“ komentira Paula Patton („Hitch“, „Déjà Vu“) koja glumi Benovu otuđenu ženu Amy. „Poput anoreksične osobe koja u ogledalu neprestano vidi debelu osobu, dok njihov odraz pokazuje same kosti. To govori o sposobnosti našeg uma da stvori bilo koju sliku koju mi želimo vidjeti, tako da odraz u ogledaju nije nikada potpuno točna slika nas samih.“
Milchan vidi vješt društveni komentar u Ajaovom i Levasseurovom istraživanju brojnih reflektirajućih površina koje postoje u svakodnevnom životu. „Ako pogledate arhitekturu Dubaia, New Yorka ili Las Vegasa, vidjet ćete samo staklo, ogledala, sjajne površine,“ kaže producentica. „Ogledala i reflektirajuće površine u filmu predstavljaju našu kulturu, i njen naglasak na novac i opsjednutost izgledom. 'Ovdje sam, unosim ti se u lice. Gledaj me.'“
„Ako je ono od čega bježite vaša slika o samom sebi, u našem društvu je to ne moguće,“ zaključuje Sutherland. „Jednostavno postoji previše reflektirajućih površina. Sami probajte. Pokušajte proći dva gradska bloka bez da ugledate svoj odraz u staklu izloga, ili u barici vode. Nije moguće. To za Bena stvara osjećaj užasne paranoje, što je bilo fantastično za glumiti.“
U stvarnom životu Sutherland ne voli ogledala. „Imam jedno u kupaonici, i mislim da imam jedno u ormaru kako bi pazio koje čarape obučem, no osim toga, ne volim se gledati u ogledalima,“ kaže glumac. „Vrlo je bilo čudno stalno gledati svoj odraz dok radite. To je bio jedan od zanimljivih aspekata ovog filma.“
Kada Carson krene istraživati tajanstvenu smrt bivšeg noćnog čuvara koji je radio u robnoj kući, i njenu moguću povezanost sa prijetećim ogledalima, zlo koje se okomilo na njega proširi svoj interes na njegovu cijelu obitelj – i njihov skroman dom u New Jerseyu postaje virtualno igralište za zaposjednute odraze njegovog sina Michaela. „Za većinu toga što vidi u robnoj kući, uvjeri se da je samo njegova mašta,“ kaže Sutherland. „Kada ljudi postanu toliko depresivni i osjećaju se toliko loše, počinju propitivati vlastiti razum. Ben to radi do trenutka kada opasnost zaprijeti njegovoj obitelji, no onda postaje vrlo bistar.“
Carsonova sestra Angela, koju glumi Amy Smart („Starsky & Hutch“), odbacuje njegove budne noćne more kao posljedicu njegovog osjećaja krivnje i stresa zbog slučajnog ubojstva kolege. No, njegovo sve više nepredvidivo ponašanje zabrinjava njegovu ženu, racionalnu medicinsku istražiteljicu u policiji.
„Ona misli da je on prolupao,“ kaže Patton, koja je počela čitati scenarij filma jednu večer…i morala pričekati jutro da ga završi, jer ju je bilo strah. („To je bio dobar znak,“ šali se glumica.) „Amy je vrlo logična i vrlo orijentirana na znanost, tako da ideja duhova ili sila s drugog svijeta nije nešto u što će povjerovati. Ona je ujedno u svom poslu vidjela mnogo odvratnih i užasnih stvari, pa ju nije tako lako uplašiti.“
Istovremeno, ona primjećuje da nešto nije u redu sa njihovim sinom Michaelom, koji djeluje opsjednut svojim odrazom. „Njihova obitelj se raspada,“ kaže Patton, „a Ben se osjeća usamljeniji nego ikada jer mu nitko ne vjeruje.“
„Između njihove dvije linije priče postoji snažna ravnoteža,“ primjećuje Aja. „Na početku filma, Amy je ona jaka, držeći na okupu ono što je preostalo od njihove obitelji dok je Ben na dnu. Kako Ben pronalazi snagu da se suoči sam sa sobom i sa zlom silom koja ih terorizira, on i Amy se moraju boriti na različitim frontama sa istim ciljem – da spase djecu, same sebe, i najvažnije, svoju obitelj.“
Ultimativno, Aja se trudio da film MIRRORS bude u jednakoj mjeri provokativan koliko je zabavan. „Nadam se da će ovaj film imati snažan psihološki efekt na gledatelje,“ kaže Aja. „Želim da se upitaju 'Hoću li se ikada ponovno pogledati u ogledalo, ili će me biti previše strah?' Sljedeći puta kada ugledaju svoj odraz, možda će imati čudan osjećaj da nisu potpuno sami.“
Hoće li Sutherland biti u stanju pogledati film? „Nadam se da ću biti dovoljno pametan da ne ponesem vrećicu kokica, no ako zaboravim, garantirano ću ih prosipati,“ šali se glumac. „Stvorili smo nešto zaista zastrašujuće što će ostati sa vama, što će u vama probuditi vrlo stvaran strah, i spojili smo to sa tom obiteljskom dramom koja je meni osobno toliko bitna – priči o čovjeku koji traži svoju drugu priliku. Spajajući ta dva žanra, mislim da smo ovom filmu dali dubinu koju nema mnogo horor filmova.“
O PRODUKCIJI
MIRRORS je gotovo u cijelosti snimljen u Bukureštu u Rumunjskoj, uz izuzetak ključnih eksterijera koji su snimljeni u New Yorku. Bukurešt je odabran zbog svoje snažne zgrade Akademije Znanosti, masivne strukture koju je naručio opresivni komunistički vođa Nikolaj Ceausescu, i koja je nakon njegove smrti 1989. ostala nedovršena.
Pisac-redatelj Alexandre Aja zamislio je Akademiju kao lokaciju zlokobne izgorjele robne kuće Mayflower. „Ta zgrada je toliko fantastična, tako nešto ne bi nikada mogli rekreirati u studiju,“ kaže Aja, koji je tu lokaciju otkrio prije nekoliko godina tražeći mjesta za snimanje drugog filma. „Atmosfera ovdje je toliko ispunjena strahom i napetošću, znali smo da ovdje možemo snimiti nešto jedinstveno.“
„Ceausescu je uplašio i traumatizirao puno više ljudi nego što ćemo mi vjerojatno ovim filmom,“ spominje producentica Alexanda Milchan. „U toj zgradi doslovce možete osjetiti dio te napetosti. Ona još uvijek nosi otisak tog vremena.“
Iako je ova lokacija s lakoćom prenijela svoju veličinu i zlokobnu povijest robnoj kući iz filma, dizajner produkcije Joseph Nemec III („The Hills Have Eyes“, „T2: Judgement Day“) i njegov umjetnički odjel su se suočili sa velikim izazovom u pretvaranju 6000 kvadratnih metara sirove industrijske arhitekture u vatrom uništenu raskoš goleme robne kuće.
Od golemog stubišta do izložbenih vitrina, svaki detalj golemog prostora morao je biti dizajniran, oblikovan, proizveden i uređen u samo 12 tjedana – na šestom katu napuštene Akademije, koja nema dizala.
Postupak je uključivao paljenje svakog centimetra robne kuće koji bi zahvatio fiktivni požar. Dvije ekipe su spaljivale sve od zidova, podova, namještaja i zastora, do punog asortimana robne kuće – uključujući odjeću, satove, nakit, kućanske aparate i kozmetiku.
Posebna pažnja je posvećena namještanju i uništavanju lutaka, kojima se evocirala nekadašnja vitalnost i raskoš robne kuće Mayflower, kao i sadašnje zlo koje vreba u mraku ruševine. „Lutke vam daju osjećaj da je u ruševini ostala prisutnost života,“ objašnjava Nemec. „Obukli smo ih, i postavili u vrlo živopisne položaje, a onda smo ih pokušali spaliti i uništiti na način koji podcrtava tragediju života koji su ostali zarobljen u ogledalima. Jednu lutku smo prozvali Davidom, jer je zadržala vrlo plemenitu pozu usprkos što je sva tkanina oko njega izgorjela. Drugog smo zvali Pjegavi, jer smo zagrijavali plastiku dok nisu počeli izbijati mjehuri, koji su simbolizirali potpuno izgorjele emocije unutar beživotne lutke.“
Nakon strateškog spaljivanja scenografije je slijedilo temeljito polijevanje vodom. Nakon toga su slikari dodali sloj vodenog 'oštećenja' kako bi postigli autentičan izgled spaljene strukture koja je ostavljena na milost i nemilost silama prirode pet godina. Osim toga, posvuda smo posipali pepeo od spaljenih drvenih strugotina, što je stvorilo debeli sloj čađe. Rezultat je bio uznemirujuće realističan, i vizualno i zvučno.
„U New Yorku postoji tvrtka koja nudi golem izbor mirisa, od prljavih čarapa do mirisnih ruža,“ kaže Nemec, koji je poznat po tome da svoje scenografije namiriše mirisom prikladnim za svaku lokaciju. „No, ovaj puta, nisam trebao njihove usluge jer samo sami uspjeli postići 'miris izgorjele zgrade'!“
Vlažan, težak miris i iznimno detaljna autentičnost Nemecove uništene scenografije donijeli su jedinstveni intenzitet produkciji, kaže Aja. „Tjedni snimanja usred gomila razbijenog stakla i prašine, sa neprestano prisutnim mirisom dima i vatre, stvorilo je prikladnu atmosferu za glumce i ekipu, svi su snažno osjećali koliko bi bilo jezivo naći se sam u tom mjestu, sa samo baterijskom svjetiljkom da razbije tamu.“
„Kao glumcu, kada dođete na set koji je ovoliko realističan i plastičan, imate nevjerojatnu količinu slobode,“ kaže Kiefer Sutherland, koji je navikao raditi unutar ograničenja manjih prostora njegove serije „24“. „Ovaj set je golem, stoga kako se god želim kretati ili okretati, ne moram razmišljati gdje nedostaje zid, ili gdje će se vidjeti skele. To je zaista divan osjećaj.“
Veličina scene i mračnost prostora postavili su pred snimatelja Maximea Alexandrea („The Hills Have Eyes“) najveći izazov u njegovoj karijeri. „Ovo je definitivno najveća lokacija na kojoj sam ikada radio, a i prepuna je crnih zidova,“ kaže snimatelj, objašnjavajući da su jedini prirodni izvor svjetla na setu golemi prozori iznad glavnog ulazu u robnu kuću, i rupe koje su vremenski uvjeti napravili u kupoli na krovu. „Koristili smo visoka, snažna svjetla da razdvojimo sjene i predmete, te da postignemo dubinu prostora i distanciramo glumce, ogledala i njihove odraze u ogledalima.“
Ukrašena desetmetarska ogledala koja ukrašavaju zidove robne kuće postavljena su tako da pojačavaju dojam veličine prostora, i odražavaju užas, gubitak i opustošenost koja vlada. No, s praktične strane, snimanje filma koji se vrti oko ogledala je noćna mora za snimatelja.
„Kada vam kao snimatelju u ruke dođe scenarij imena „Mirrors“, to je golemi tabu,“ kaže Alexandre. „Svaki kadar je riskantna nepoznanica kada stavite kameru ispred ogledala. Uvijek se nalazite na rubu vlastitog odraza.“
To je pogotovo vrijedilo za ovu produkciju, pošto su Aja i Alexandre upotrijebili daleko više nego ogledala kako bi stvorili scene koje prikazuju odraze u brojnim svakodnevnim površinama – prozorima, tv ekranima, površinama od čelika, okvirima slika, podovima, vodi – od kojih je svaka bila kompliciranija za snimiti od one prošle.
„Od početka smo bili svjesni da će to biti vrlo teško,“ priznaje Aja, „no mislim da smo uspjeli upotrijebiti ogledala i reflektirajuće površine na način na koji nitko ranije nije.“
„Gledati Alexa kako uspijeva uhvatiti odraz sa svake moguće površine je bilo fascinantno,“ kaže Sutherland. „On ima nevjerojatnu maštu. Svaki dan kada sam došao na posao, vidio sam nešto novo. Priča se razvijala na potpuno novi način.“
Kako bi olakšali snimanje scena u kojima je kuća Carsonovih poplavljena, i gdje je trebalo uhvatiti brojne odraze na površini vode, Nemecova ekipa je izgradila set skromnog doma na vrhu rezervoara s vodom, koristeći dvostruke zidove od fiberglasa i pod koji se mogao poplaviti i isušiti po potrebi. (Nemec je odabrao tamne boje podova kako bi pojačao efekt refleksije površine vode.) Ugrađeni su i dijelovi poda koji su se mogli ukloniti za snimanje klimaksa u kojem mladog Michaela Carsona zle sile povuku kroz njegov odraz i on nestane u tanki sloj vode koji se nalazi na podu.
Koliko je god bio kompliciran proces dizajniranja funkcionalnog vodom opremljenog seta kao što je kuća Carsonovih, Nemec je imao jednako puno problema pokušavajući učiniti da kuća izgleda kao tipični dom u New Jerseyu. „Pronaći pokućstvo i kućanske predmete u Bukureštu koje bi mogli prilagoditi da izgledaju poput tipičnih Američkih predmeta se pokazalo velikim izazovom,“ objašnjava dizajner.
Sutherlanda je impresionirao njegov boravak u glavnom gradu Rumunjske. „Iz naše perspektive, Rumunjska je možda mlada država, no zapravo govorimo o jednom od najobrazovanijih društava na svijetu, sa stupnjem pismenosti od 97%,“ komentira glumac. „Viđao sam petogodišnjake koji se igraju okolo, a koji bi me mogli pobijediti u šahu. Imaju brojne nevjerojatne pisce i redatelje. Rumunjska je upravo osvojila nagradu u Cannesu, i ušla je u sastav Europske unije. No ipak, ona se nalazi u borbi za svoj novi identitet. Prolazi golemu promjenu, političku i ekonomsku. Ovdje je to vrlo uzbudljivo vrijeme. Jeli to imalo utjecaja na proces snimanja ovog filma? Apsolutno.“
Poput njihovog truda da na novi i uzbudljivi način snime odraze, autori filma su se cijelo vrijeme trudili što više vizualnih i specijalnih efekata stvoriti na praktičan način, radije nego da se u kasnijim etapama produkcije oslanjaju na digitalne specijalne efekte.
Jedna od najodvratnijih scena u filmu – kada Benovu sestru Angelu njen odraz prisili da si otrgne čeljust s lica – postignut je složenom protetikom i šminkom koju su stvorili Mike McCarty i Jaremy Aiello iz K&B Effects („The Hills Have Eyes“, „24“).
„Tjednima nismo mogli spavati razmišljajući kako učiniti da izgleda da taj lik više nema čeljust,“ priznaje McCarty. „Kako bi stekao neki dojam kako to izgleda, pronašao sam fotografiju vojnika iz Građanskog rata kojeg je u lice pogodila topovska kugla, no izgledala je jako lažno. Također smo pregledavali novine koje nemaju običaj cenzurirati grozne fotografije, no stvarne ozlijede najčešće djeluju lažno.“
„Da smo to napravili kako zaista izgleda u stvarnom životu,“ dodaje Aiello, „ljudi bi rekli da izgleda glupo!“
Stvaranje vatrene implozije tajne „sobe ogledala“ uključivalo je uništavanje složene slagalice ogledala 3 puta 2 metra kontroliranim eksplozijama, i slaganje eksplozija da stvore tunel oko Bena Carsona koji pokušava pobjeći od bijesa Anne, snažnog demona kojeg je oslobodila eksplozija.
Najvažnija briga tijekom snimanja je bila sigurnost, pošto je Sutherland inzistirao da sam glumi većinu vratolomija, uključujući Carsonov sukob sa Annom i njegov opasan bijeg kroz vatru, podivljalu vodu, brojne eksplozije i leteće krhotine. „Tempiranje svega je bilo najbitnije,“ kaže nadzornik specijalnih efekata Jason Troughton. „Kiefer je želio biti u središtu akcije, sa plamenovima oko njega. Njegovo tempiranje je bilo potpuno uvježbano na pokusima, a moja ekipa je isto bila nepogrješiva.“
„Kiefer je toliko marljiv glumac,“ kaže Paula Patton, koja glumi nasuprot Sutherlandu u ulozi Carsonove otuđene supruge Amy. „On u potpunosti vjeruje u ono što radi. Kada surađujete s nekime tko je toliko predan, to vaš posao čini lakšim i puno više ispunjujućim.“
„Kiefer je nevjerojatan,“ divi se Aja. „On je toliko talentiran, i ima toliko iskustva. Sitne promjene koje je unio u svaku scenu su učinile evoluciju njegovog lika još više organskom i uvjerljivom. Raditi s njime je bilo moje najbolje iskustvo s jednim glumcem.“
Činjenica da je toliki dio složenih vizualnih i specijalnih efekata u filmu postignut uz minimum digitalne obrade je potvrda kreativnosti i vještine redatelja Ajaoa i njegove produkcijske ekipe. „Alex je stilski genije, i ima tako divan ritam za osjećaj napetosti,“ komentira Sutherland. „Kada bi se većina ljudi zadržala na sredini ceste, on bi uvijek bio ili lijevo ili desno. Obojica vjerujemo u iste ideale kada je pripovijedanje u pitanju, i imam potpuno povjerenje u njega. Ovo je bila jedna od najboljih suradnja u mojoj karijeri i jako sam uzbuđen ovim iskustvom.“ |
|
| | | |
|
|
|
