Najpoznatiji film tog malog vala bez sumnje je "Amores perros" (Pasja ljubav) Alejandra Gonzaleza Inarritua, film koji se katkad smatra i najugodnijim audiovizualnim iznenađenjem 2000. godine. Inarrituov film s golemim je uspjehom lani prikazan u Cannesu, početkom ove godine nominiran je za Zlatni globus, a potom i za Oscara kojeg nije dobio samo zato što se dogodio tajfun zvani "Tigar i zmaj". "Amores perros" u naletu na svjetske arthouse dvorane stigao je osvojiti pedesetak svjetskih filmskih nagrada. Val euforičnih recenzija na Zapadu meksički je film na koncu doveo u Motovun, a potom i u hrvatska kina. Sjećanje na posljednji meksički film koji je igrao u našim kinima, usput kažimo, gubi se u maglama historije, a proteklo vrijeme vjerojatno se mjeri desetljećima. Ako je "Pasja ljubav" probila zid naše kolonijalne ignorancije mora da je izvrsna stvar, reći ćete. S pravom: "Amores perros" vraški su komad filma.

U filmskom smislu, Meksiko je u prvom redu zemlja u koju su veliki filmaši emigrirali (poput Bunuela, Ejzenštajna ili Alexa Coxa). U drugom redu, to je zemlja u kojoj se događaju brojni vesterni, uključujući najveće poput "Blaga Sierra Madre" ili "Dobar, loš, zao". Takva filmska perspektiva nametnula je i određenu ikonografiju i percepciju Meksika koja je svakom od nas utisnuta iza čeone kosti. Ikonografija pustinje s rijetkim kaktusima, baroknih katoličkih misija, sieste na verandi i ruralne zabiti petrificirala je jedan filmski Meksiko koji je vjerojatno masna laž.

Prvo što će neupućenog frapirati u filmu "Amores perros" slika je Meksika koja je svjetlosne godine daleko od ruralnog mira tex mex stereotipova. U filmu Alejandra Gonzaleza Inarritua Meksiko je prikazan kroz Ciudad de Mexico, jedan od najvećih i najstresnijih velegradova svijeta. Taj je Meksiko radikalno urban, neurotičan, brz, bučan, medijski zagušen i ljudski pretrpan. U njemu ljudi žive stresno, gaze se autima i puštaju jedni na druge pse.

Alejandro Gonzalez Inarritu "Pasju ljubav" je snimio sa 37. godina i taj je film formalno njegov prvijenac. Za Meksikance je, međutim, Inarritu višegodišnji kroničar tog istog, ludog, neurotičnog velegrada koji "Amores perros" prikazuju. Gonzalez Inarritu puno je desetljeće bio najpoznatiji meksički DJ i u tom je poslu, kako je sam jednom rekao, naučio ljudima vezivati pažnju. Nakon kratke karijere redatelja reklama i jedne TV serije koju sam opisuje kao lošu Gonzalez se prihvatio predloška koji je napisao romansijer Gulliermo Arriaga Jordan. Nakon gotovo trogodišnjeg peglanja scenarija nastao je čudan film, triptih sa tri odjelite priče koje povezuje jedna saobraćajna nesreća i činjenica da su njihovi junaci vlasnici i ljubitelji pasa. Premda se tako čini, "Amores perros" nije primjer short cuts dramaturgije koja je posljednjih godina pomodna i inflatorno česta. Riječ je gotovo o omnibusu, filmu s tri sasvim različite podcjeline (prva je socijalna drama, druga groteska, treća krimić). Ono što tri pasje novelete povezuje jedinstvena je autorska vizija velegradske Gomore, neurotične košnice kojom vlada nepotrebno zlo.

Redatelji obično izbjegavaju politiziranje vlastitih djela. Gonzalez ne: u više je intervjua isticao kako je "Pasja ljubav" prikaz društvenih simptoma Meksika nakon višedesetljetne jednostranačke vlasti i izoštrenih socijalnih proturječja. Premda je to vjerojatno točno, "Amores perros" više je od socijalno-klasne pljuske sistemu. Ljudi u Inarrituovom filmu pretežno su osvetoljubivi, nasilni i loši. Nisu takvi jer su siromašni, ni jer su bogati. U "Pasjom ljubavi" takvi su jer ih je ulovio demon velegrada, jer su zgurani na jedno mjesto i nahuškani da se bace na hrpu.

Osnovni vizualni motiv Inarrituova filma motiv je pasa koji se krvoločno grabe za vrat. U posljednjoj priči tako će se pograbiti dva lancem privezana brata. U toj slici ima puno više od društvene dijagnoze. Inarrituov film žestok i je i uznemirujuć upravo zato jer se svi likovi ponašaju poput rotvajlera: pjene se iz svog ugla i hvataju jedni druge za vrat gonjeni nekim neobjašnjivim demonom. U tom mučnom prikazu ljudi u koje je ušao neki đavo možemo se, nažalost, neugodno prepoznati.