VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: BITKA NA NERETVI (Bitka na Neretvi)

Bez ocjene
HRVATSKI NASLOV:
BITKA NA NERETVI
NASLOV ORIGINALA:
Bitka na Neretvi
REŽIJA:
Veljko Bulajić
SCENARIJ:
Veljko Bulajić, Ugo Pirro, Ratko Đurović, Stevan Bulajić
GLAVNE ULOGE:
Boris Dvornik, Curd Jürgens, Dragomir Felba, Fabijan Šovagović, Faruk Begolli, Franco Nero, Hardy Krüger, Ljubiša Samardžić, Lojze Rozman, Milena Dravić, Nikola (Kole) Angelovski, Oleg Vidov, Orson Welles, Pavle Vuisić, Sergej Bondarčuk, Silva Koscina, Špela Rozin, Stojan Aranđelović, Velimir (Bata) Živojinović, Yul Brynner
ŽANR:
Ratni
PRODUKCIJA:
Igor film/Udruženi jugoslavenski producenti/Eichberg Film
DISTRIBUCIJA:
Adria Film
TRAJANJE:
175 min
GODINA:
1969
IZDANJE:
vhs
KOMENTARI:

Još nema komentara na ovu recenziju

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Recenzija: BITKA NA NERETVI / Bitka na Neretvi

Recenzija: BITKA NA NERETVI / Bitka na Neretvi BITKA NA NERETVI
(Bitka na Neretvi)

Početkom 1943. godine njemački generali su počeli, po Hitlerovom naređenju, sa provođenjem plana "Weiss" za uništenje partizanskih jedinica. Pritisnuti daleko nadmoćnijim neprijateljem, partizani, sa Vrhovnim štabom i 4.500 ranjenika i tifusara, našli su se opkoljeni u dolini Neretve. Ostao je samo jedan most na čijoj drugoj strani su čekale jake neprijateljske snage...
BITKA NA NERETVI / Bitka na Neretvi

Ako se po tko zna koji put želite uvjeriti kako je na svijetu sva slava i veličina varljiva, dovoljno vam je pogledati Bulajićevu "Bitku na Neretvi". U svoje vrijeme Bulajićev je ratni spektakl bio dragulj u kruni, najskupocjenija katedrala filmskog titoizma. Bio je to film nominiran za Oscara, prodan u više od 80 zemalja, film na čijoj su premijeri u Sarajevu osim Tita uzvanici bili i Sophia Loren, Omar Sharif ili Anna Magnani, a za koji je plakat crtao Picasso.
slika_2
slika
Ali, tko bi gori sad je doli, kažu dubrovački klasici, a Veljko Bulajić i "Bitka na Neretvi" bogme su svojski bili tresnuli "doli". Već u vrijeme komunizma Bulajićeva praksa ideoloških spektakla bila je na zubu kavanske javnosti i mlade kritike koja je crvenovalovske filmske kolose derala bez pardona. Kad je Josip Broz skončao u ljubljanskoj bolnici a društvo utonulo u ekonomsku krizu, za filmmakere epskog zamaha poput Bulajića stiglo je ledeno doba. A kad je k tomu nakon Tita umro i komunizam, hibernacija je bila potpuna. Premda je Tuđman želio (iskreno, ali ne dovoljno snažno) imati svog Bulajića, nikad nije posegnuo za Bulajićem kao takvim. Slijedećih deset godina partizanski se filmovi nisu puštali na TV, Bulajić je obilazio zagrebačka i sarajevska tapecirana predvorja nudeći svoj protejski projekt koji je čas bio o Držiću, čas o obrani Dubrovnika, a čas Sarajeva. A onda je došao treći siječnja.

Najveći majstor titoističke epike, čini se, vjeruje da je opet stigao njegov čas. Ovog se ljeta po prvi put nakon deset godina pojavio u Puli. Potom je na jesen predstavio svoj novi koprodukcijski projekt o Držiću koji jer u natječaju ministarstva ušao tek u utješnu skupinu filmova. A ovog je tjedna u zagrebačkoj Kinoteci krenula redistribucija njegovog najskupljeg, najslavnijeg i najuspješnijeg filma. Za Bulajića je stigao trenutak istine: pitanje može li on i smije ponovo raditi u postideološkoj Hrvatskoj u velikoj mjeri ovisi o tome kako danas gledamo na ono što je radio kad mu je sunce bilo u zenitu. "Bitka na Neretvi" nije doduše baš napunila Kinoteku, ali film ne ide ni sasvim loše, a publika je uglavnom mlada. Ekipa koja titoističke motive poznaje po njihovoj parodijskoj upotrebi u "Maršalu" sjedi u mraku Kinoteke, gleda "Neretvu" i odgoneta je kao što se odgonetaju hijeroglifi neke izumrle civilizacije.

Nekoliko je priča koje se mogu ispričati o "Neretvi", i sve su zanimljive. Prva je priča o Titovoj megalomaniji, priča o provincijskom diktatoru koji je uspio postići da u njegovoj filmskoj hagiografiji glume Yul Brynner, Franco Nero, Sergej Bondarčuk, Hardy Krueger i Orson Welles. To je priča o filmu koji je sniman 18 mjeseci, koji je sponzoriralo 58 privrednih tvrtki, u kojem je sudjelovao kombinirani puk JNA sa 10 000 guštera, filmu koji je po službenim brojkama koštao 4,5 milijuna dolara, a po procjenama američkog "Varietya" 12 milijuna. To je film zbog kojeg je čak dvaput miniran željezni most na Neretvi, da bi se još godinama po donjim rubovima regionalnih rubrika jugoslavenskih listova provlačili apeli lokalnog stanovništva da im se prijeko potrebni most ponovo sagradi kako im je i obećano.

Druga priča o "Neretvi" priča je o filmu koji je zahvaljujući organiziranim školskim i sindikalnim projekcijama postao kulturnom popudbinom svakog Jugoslavena. I poslužio svrsi: "Neretva" je rudno blago za sociologe i kulturne kritičare, film koji je nepresušan rezervoar mitova, slika i motiva koji su nepogrešivo opredmećivali titoizam. Premda Tito navodno nije bio sretan što ga Bulajić nije stavio u film, nego u njemu tek kruže maršalovi papirići s naredbama, ta je pozicija odsutnog subjekta posve odgovarala onoj ulozi koju je Tito imao u titoizmu: Svemogućeg, Primarnog Pokretača čija se povijesna uloga u udvorničkoj lirici teološki upoređivala sa Svjetlošću i Vječnošću. Bit će da je u pravu Miljenko Jergović kad kaže da je ikonografski model četnika u ratu devedesetih posve nastao na sliku i priliku Orsona Wellesa i četnika s "Neretve". Srpski nacionalisti nikad nisu mogli oprostiti Titovom filmskog hagiografu to što je u filmu četnike prikazao kao opake idiote, kao i to što je prešutio Martovske pregovore i svjesnu odluku Nijemaca da ravnogorce žrtvuju Titu. Ipak, Bulajiću su spremno popalili ikonografiju: kad su se 1990. opet pojavili četnici, izgledali su baš kao iz finala "Bitke na Neretvi".

Nema važnijeg prizora i motiva u "Neretvi" koji nije na ovaj ili onaj način alegorija i ilustracija titoizma. Uzmite samo prizor partijskog sastanka u kojem se donosi odluka da se spašavaju ranjenici, i s distance ćete najednom shvatiti da taj prizor služi tumačenju 1948 i raskida s Istokom. Uzmite završnicu filma u kojoj četnici minobacačima napadaju partizane koji se skrivaju iza - stećaka. Postoji li prizor koji bolje ideološki elaborira Titov navodni "Treći put", ni Zapad ni Istok? Hoteći povijesno usidriti ideologiju koju ilustrira Bulajić joj pronalazi daleko zrcalo i savezničku pomoć: Bogumile.

Obje su ove priče zanimljive i istinite. "Neretva" jest i ludi grandomanski projekt lokalnog tiranina, ali i beskrajno bogati rezervoar upečatljivih ideoloških sličica. No, koliko je "Neretva" i dobar film? Jer, dobri propagandni filmovi postoje. Dovoljno se sjetiti Leni Riffenstahl i njenih pronacističkih dokumentaraca, ili fascinantnog spektakla "Bitka za Berlin" Staljinovog Bulajića, Gruzijca Mihaila Čiaurelija. Dovoljno se sjetiti "Dvadesetog stoljeća" Bernarda Bertoluccija , nastalog tek nešto kasnije (1976), filma koji je razumijevan i prihvaćan kao art-film, premda je zapravo riječ o vrlo dobrom propagandnom filmu koji prikazuje komunizam kao vodeću progresivnu snagu 20. stoljeća.

Na današnje gledanje "Neretva" nažalost ne izgleda tako bajno i sasvim sigurno ne ulazi u ligu sa spomenutim filmovima. Četvrt stoljeća nakon što smo ga gledali na učeničkim projekcijama Bulajićev je film nažalost prilično izgubio sjaj i uvjerljivost. Ima doduše još prizora koji su efektni i vrijedni pamćenja, poput slavne scene s Titovim papirićem koji kruži ili prizora kad Hardy Krueger ukopava postrojbu. Neki prizori koje pamtite kao potresne danas su smiješni, poput "preko vode do slobode" s pokojnim Šovagovićem. Danas puno više nego onda primjećujete kako u "Neretvi" ima mnogo loše glume i kako su ugledne zapadne glumačke zvijezde neuvjerljivo sinkronizirane. U proteklih smo se deset godina napretek nagledali sramotno slabih i profesionalno uvredljivih ratnih filmova kao "Četverored", "Cijena života", "Vrijeme za" ili "Dubrovački suton". Ma koliko se Bulajićev film prema takvima doimao kao čisti profesionalizam, činjenica je da su nas ti filmovi istrenirali da bolje prepoznamo ratni bofl - a njega u "Neretvi" ima. Tako se publika u Kinoteci na Bulajićevu nesreću prečesto smije karikiranim negativcima, idealiziranim herojskim gestama partizana i budalastim replikama. Što ćete, kvragu, s prizorom kad jedan od partizana izriče rečenicu "To traži čovječnost u nama"?

Sedamdeset i trogodišnji Bulajić želio bi još snimati. Nismo sigurni koliko je to mudro njemu i onima koji će to platiti. Ono filmske snage što "Neretva" posjeduje crpi iz samouvjerenosti i ponosa jedne ideologije koja se sama sebi, ali i većini drugih i trećih činila neupitna. Bulajić funkcionira u takvom svijetu. On nam je danas tako dalek: živimo u društvu fige u džepu u kojem se nitko ni za što iskreno ne zalaže, u kojem ideološka vjera iščezava i nikog više nije stvarno briga za partizane, ustaše, četnike, barikade ni hrvatske generale? Kako bi Bulajić mogao snimati u takvom svijetu umornom od povijesti? Što bi epski opjevao? Više nema Tita, Tuđmana, velikih patrijarha, središta ideološkog okupljanja. Dobro je da ih nema - nama. Bulajiću nije: u takvom mekoputnom liberalnom svijetu Titov epski tehnokrat beskrajno je suvišan.
slika_3
 
« povratak Jurica Pavičić
Bez ocjene
© 2003 popcorn.hr