VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: SUSJEDI (LA COMUNIDAD)

Bez ocjene
HRVATSKI NASLOV:
SUSJEDI
NASLOV ORIGINALA:
LA COMUNIDAD
REŽIJA:
Alex de la Iglesia
SCENARIJ:
A. De la Iglesia i Jorge Guerricaechevarria
GLAVNE ULOGE:
Carmen Maura, Jesus Bonilla, Emilio Gutierrez, Terele Pavez
ŽANR:
Komedija / Drama
PRODUKCIJA:
Antena 3/Lola Films
DISTRIBUCIJA:
Europa
TRAJANJE:
110 min
GODINA:
2000
IZDANJE:
kino
KOMENTARI:

Još nema komentara na ovu recenziju

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Recenzija: SUSJEDI / LA COMUNIDAD

Recenzija: SUSJEDI / LA COMUNIDAD SUSJEDI
(LA COMUNIDAD)

Julia (Carmen Maura) trgovkinja je nekretninama. Njena agencija prodaje namješten stan u centru Madrida koji Julia iskoristi za erotski izlet. Na nju i njenog dragog sa stropa se, međutim, obruši kiša kukaca. Vatrogasci provaljuju u gornji stan i u njemu otkriju leš. Julia noću odlazi u napušteni stan i pronalazi u podu 15 milijuna lutrijskog dobitka. Trpa novac u plastične vreće i odluči ga prisvojiti.
SUSJEDI / LA COMUNIDAD

Pokojnikovi susjedi brzo primjećuju da se nova stanarka dokopala novca, a Julia najednom shvaća da je cijeli kućni savjet koordiniran u dugogodišnju zavjeru sa samo jednim ciljem: domoći se pokojnikovog novca. Julia se nalazi pred kolosalnim problemom: kako uopće izići iz opsjednute zgrade, a pogotovo izići s novcem.
slika
slika_2
Kad je Pedro Almodovar snimio prvi film, a Felipe Gonzales došao na vlast, danas najkomercijalniji španjolski redatelj Alex de la Iglesia bio je još u nižim razredima srednje škole. Roden 1965. u Bilbaou u Baskiji, de la Iglesia je bitno mlađi od Almodovara, Bigasa Lune i drugih prvoboraca tzv. "movide", postfrankističke dekadentne revolucije koja je iberski film učinila svjetski omiljenim i slavnim. Pa ipak, upravo je de la Iglesia po mnogo čemu najtipičniji predstavnik novog španjolskog filma koji je osamdesetih zarazio svijet, da bi u u zadnje vrijeme (uz iznimku Almodovara) ljudima pomalo i dosadio.

Ako je cijela "movida" jedna velika provokacija usmjerena protiv konzervativnog i klerikalnog frankističkog nasljeđa, de la Iglesia je sasvim sigurno najbezobrazniji među provokatorima. Sasvim tipično za redatelja iz katoličke kulture, gorljivo je odan huljenju, a filmovi su mu prekrcani pubertetskim koketiranjem sa sotonizmom. Pasionirani je čitatelj H. P. Lovecrafta, Alistaira Crowleya i okultnog štiva, što nije ni čudo za nekog koga je u školi vjeroučitelj lupao štapom po prstima. De la Iglesia tipični je postmoderni supkulturni crv, vrlo sličan Quentinu Tarantinu. Studirao je filozofiju, ali istovremeno i crtao stripove (kao i Almodovar). Debitirao je tipično postmodernističkom meta-pop-kulturnom parodijom pod naslovom "Accion mutante". Taj stilizirani garažni pseudo - SF pogodio je žicu nadolazeće publike i postao najveći španjolski domaći hit svih vremena. Bilo je to 1993, u vrijeme kad je Europa puna takvih filmova. U Češkoj nastaje Sverakov "Akumulator 1", u Beogradu Dragojevićev "Mi nismo anđeli", u Francuskoj "Delikatese" Jeuneta i Caroa: cijeli je europski film bio u nekakvom predtarantinovskom komešanju, svugdje su nicali mladi i cinični populisti glava inficiranih stripom i igricama.

Nakon "Accion mutante" Bask 1995 snima film "El dia de la bestia", parodiju na egzorcizam koja je s ogromnim zakašnjenjem i pod naslovom "Dan zvijeri" u nas igrala tek prošle jeseni. Ova prilično zabavna horror parodiji spada u onu vrstu filmova koje napravite da biste se osvetili svom vjeroučitelju, što i nije najbolja preporuka za film, premda "Dan zvijeri" doista jest smiješan. De la Iglesia u nas je daleko najpoznatiji po svojoj "Perditi Durango". Hrvatski distributer kladio se riskantno pred nekoliko godina i marketinški napumpao taj film naizgled skromnog tržišnog potencijala. I pogodio: ekranizacija romana Barryja Gifforda ("Divlji u srcu") bila je u Hrvatskoj umjereni hit, nadahnula je Pipse za pjesmu sličnog naziva, a debeli student filozofije iz Bilbaoa ušao je velika vrata u hrvatsku filmsku provinciju.

Najveći de la Iglesijin problem bio je u tome što nikako nije uspijevao odrasti. Njegovi su filmovi i dalje bili zabavni, tehnički kompetentni, vizualno raskošni za europske produkcijske standarde. I dalje su pogađali ukus masovne publike, tako da producenti nisu nikad postavljali suvišna pitanja. De la Iglesia se, međutim, nije micao s mrtve točke: i dalje je funkcionirao kao tobože subverzivni srednjoškolac koji šara učitelju po kecelji, a de la Iglesijina subverzija tim je više postajala bespredmetna što je Španjolska u međuvremenu postala malom sodomom i gomorom, zemlja vječnog tulumarenja u kojoj se stege klerikalnog ćudoređa malo tko sjeća.

Film "La Comunidad" koji upravo igra u hrvatskim kinima u tom je smislu veliki korak naprijed i vjerojatno najbolji Baskov film dosad. De la Iglesia u "La Comunidad" po prvi put radi film strožeg žanrovskog nacrta, i to sasvim uspješno. Po prvi put na veliko operira računarskim specijalnim efektima koji su izvedeni holivudski dojmljivo. Osim toga, po prvi put svoju mizantropsku oštricu usmjeruje na kulturu kojoj je pripadnik i simptom: hedonističku i materijalističku kulturu nove, uspješne Španjolske. "Susjedi" su, naime, film o gramzivosti, i to prokleto dobar, a izvorni naslov "La Comunidad" ("društvo", ili "zajednica") jasno kazuje da de la Iglesija nije mislio samo na stanare jednog kućnog savjeta.

Borgesova masovno zlouporabljana krilatica kazuje kako umjetnik stvara svoje prethodnike. De la Iglesia u tom je smislu uvijek bio produktivan, pravi postmoderni citatolog. I "Susjedi" je vrsta filma koji neizbježno priziva filmske reference. Jednima će pasti na pamet Hitchcockov "Dvorišni prozor", dugima "Stanar" Romana Polanskog, a s obzirom na način žanrovske stilizacije i apstrakcije "Susjedi" još ponajviše podsjećaju na Briana de Palmu. Premda je trilerski segment filma besprijekorno projektiran i izveden, "La Comunidad" je primarno crna komedija s jakom primjesom satire, a nekad čak i alegorije. Odavno nismo vidjeli film koji bi bio tako dosljedno i radikalno mizantropski. U čitavom "zajednici" iz "La Comunidad" nema lika koji ne bi bio upravo kolosalno odvratan. Nema lika u filmu koji ne bi prodao vlastitu mater za zlosretnu vreću s lutrijskim novcem. Što je najgore od svega, stanari "La Comunidad" nisu sirotinja željna lustera i lambretti poput De Sicinih siromaha iz "Čuda u Milanu". Oni su dobro potkoženi buržuji. Slika kojom ih de la Iglesia predstavlja prilično govori o onom što debeljko iz Bilbaoa misli o onoj velikoj "zajednici", "comunidad" - onoj europskoj.
« povratak Jurica Pavičić
Bez ocjene
© 2003 popcorn.hr