| Bez ocjene |
|
| HRVATSKI NASLOV: |
| PLES U TAMI |
| NASLOV ORIGINALA: |
| DANCER IN THE DARK |
| REŽIJA: |
| Lars Von Trier |
| SCENARIJ: |
| Lars Von Trier |
| GLAVNE ULOGE: |
| Bjork, Catherine Deneuve, David Morse, Vladica Kostić, Željko Ivanek, Peter Stormare |
| ŽANR: |
|
Drama /
Glazbeni
|
| PRODUKCIJA: |
| Zentropa/Trust/Icelandic Film/France 3/Danmarks Radio |
| DISTRIBUCIJA: |
| UCD |
| TRAJANJE: |
| 140 min |
| GODINA: |
| 2000 |
| IZDANJE: |
 |
| Re: PLES U TAMI / DANCER IN THE DARK |
| Genijalan film. Stajao mi je godinu dana u ormaru dok ga nisam odlučio pogledati. Preporučujem svima. |
|
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
 |
PLES U TAMI
(DANCER IN THE DARK) |
|
Junakinja filma Selma (Bjork) češka je useljenica, radnica u tvornici negdje u zabiti Oregona. Prijeti joj sljepilo, a od iste nasljedne bolesti pati i njen sin (Vladica Kostić). Selma mukotrpno radi i odvaja novce za dječakovu operaciju, a njeno pogoršano stanje povod je brigama najbolje prijateljice Kathy (Catherine Deneuve) i udvarača Jeffa (Peter Stormare). Prava drama za Selmu počinje kad njen susjed i stanodavac Bill (David Morse) upadne u financijske neprilike i ukrade joj novce.
|
|
| | | |
| Postiđen zbog hipoteke, Bill stavlja Selmu pred strašan izbor: vratit će joj novce pod uvjetom da ga ubije. Ona tako i učini. Tužitelj (glumi ga Slovenac Željko Ivanek) za Selmu će zatražiti smrtnu kaznu, a svaki dolar potrošen na odvjetnike dolar je manje za dječakov spas od sljepila. |
U ljeto 1995. Lars Von Trier je s trojicom danskih prijatelja u kopenhagenskoj priobalnoj četvrti Hvidovre sastavio najrazvikaniji komadić papira filmskog kraja stoljeća - manifest Dogma 95. Sami autori ovog teksta kasnije će priznati kako su Dogmu napisali za 25 minuta, i pri tom se slasno smijali. Ali koga je to poslije zanimalo: Dogma 95 postala je predmet religijskog sljedništva, stotine mladih autora od Srednjeg Zapada do SR Jugoslavije danas snimaju dogma-filmove, a svaki od njih u Von Trieru vidi svog filmskog mesiju, luč u srednjestrujaškoj tami.
Mesija se, međutim, svojim vjernicima narugao, a učinio je to filmom "Dancer in the Dark". Svi oni koji su mislili da se danski redateljski nomad može usidriti samoproglašenom dogmom bili su naivni. Redatelj koji je debitirao tipičnim proizvodom osamdesetih, stiliziranim krimićem "Elementi zločina", prešao je dug put od šminkerskog "cinema du look" do dokumentarističke kamere s ruke.
Pravila koja je na kraju tog puta sam zapisao opet je maestralno ismijao. Ako je u Dogmi 95 zapisao da je glazba iz offa u filmu zabranjena, sad je snimio mjuzikl. Ako je u Dogmi obavezivao na standardnu filmsku kameru, "Ples u tami" snimio je digitalnom. Ako se u manifestu zauzimao za "smrt autora" čije ime ne treba stajati ni na špici, sad je film naslovio "Lars Von Trier's Dancer in the Dark", pri čemu je Lars Von Trier napisano velikim, a Dancer in the Dark bitno manjim slovima.
"Ples u tami" film je o kojem se gotovo sve zna. Uoči i tijekom snimanja filmski je ceh grozničavo govorio o formalnim ludostima koje je Von Trier poduzeo u ovom filmu, o originalnim pjevano-plesanim prizorima snimanim s više desetaka digitalnih kamera nasumično raspoređenih u prostoru, o neopisivim svađama autora i glavne glumice, islandske pjevačice Bjork, kao i o redateljevom progresivnom strahu od putovanja zbog kojeg je režiranje scena na američkim lokacijama prepustio zamjeniku. "Plesu u tami" bio je zajamčen status filmskog događaja godine i prije nego što je lani u Cannesu prvi put prikazana u zamračenoj dvorani. Nakon što je film osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, a potom i Europsku filmsku nagradu, činilo se da mu je zajamčen i atribut klasika. Pa ipak, čuli su se i oprečni glasovi. Protiv filma su rogoborili razočarani vjernici Dogme, ljudi koji ne vole Von Trierovo medijsko pozerstvo, ali i drugi: "Ples u tami", kako god paradoksalno bilo, nije jednodušno prihvaćen. Sad kad ga napokon možemo vidjeti u našim kinima, sve sumnje otpadaju: riječ je o velikom filmu.
"Plesačicu u tami" može se opisati kao depresivni mjuzikl. To zvuči kao oksimoron: mjuzikl je hedonistički žanr, uvijek skopčan s ugodom, lijepim ženama, bojama, glazbom i kostimima. Von Trier je žanr glazbenog filma iznimno spretno fuzirao s nečim nespojivim: tjeskobnom socijalno- obiteljskom dramom. Junakinja filma Selma (Bjork) češka je useljenica, radnica u tvornici negdje u zabiti Oregona. Prijeti joj sljepilo, a od iste nasljedne bolesti pati i njen sin (Vladica Kostić). Selma mukotrpno radi i odvaja novce za dječakovu operaciju, a njeno pogoršano stanje povod je brigama najbolje prijateljice Kathy (Catherine Deneuve) i udvarača Jeffa (Peter Stormare). Prava drama za Selmu počinje kad njen susjed i stanodavac Bill (David Morse) upadne u financijske neprilike i ukrade joj novce. Postiđen zbog hipoteke, Bill stavlja Selmu pred strašan izbor: vratit će joj novce pod uvjetom da ga ubije. Ona tako i učini. Tužitelj (glumi ga Slovenac Željko Ivanek) za Selmu će zatražiti smrtnu kaznu, a svaki dolar potrošen na odvjetnike dolar je manje za dječakov spas od sljepila.
Ova bi strašna naturalistička priča o bijedi mogla kao film stajati i sama. Taj bi film čak bio i dobar, a po mnogo bi čemu podsjećao na Dančev klasik "Breaking the Waves" u kojem se još jedna junakinja-mučenica kroz prekršaj i kaznu žrtvuje za bližnjega. Takav bi kršćansko-socijalni naturalistički film bio opće prihvaćen, popularniji, ali i predvidiv. A nepredvidivost je čini se trajni predmet Von Trierove brige. Zato je Danac u film uzeo Bjork, naložio joj da napiše songove i snimio digitalnim videom (kamera: Robby Mueller) Selmina pjevana i koreografirana snoviđenja. Dobar, ali konvencionalan socijalni film postao je time nekonvencionalni mjuzikl.
Mjuzikl je kao i opera izrazito stiliziran. Veliki majstori glazbenog filma uvijek su se prepoznavali po tome kako umješno svladavaju jaz između pjevano- plesanih stiliziranih dijelova i realističke radnje. Veliki heroji klasičnog mjuzikla poput Freda Astairea ili Ginger Rogers bili su iznimni po lakoći s kojom su premoštavali ples i hod, govor i pjevanje. Za Von Triera, njegove koreografe i Bjork posao je bio tim teži jer je svijet govora i hoda u "Plesačici" izrazito naturalistički, depresivan i tmuran. Von Trier je svejedno postigao fascinantnu lakoću prijelaza u kojoj Selmine sanjarije nadolaze prirodno i bez grubih rezova, glazba uvijek izvire iz šumova (tračnice, strojevi) i ponovo se vraća u šum. Čak i oni koji su dosad smatrali Danca domišljatim pozerom nakon "Dancer in the Dark" moraju mu priznati da se dokazao u -zanatu. Jer, kao mjuzikl "Plesačica u tami" funkcionira nauljeno i glatko, što je naoko paradoks, jer je "Dancer in the Dark" u biti ljuti antimjuzikl, film koji žanru svojstveni hedonizam i vedrinu brutalno zamjenjuje gorčinom, ružnoćom i beznađem. Na jednoj drugoj razini u tome se krije i humanistička veličina "Plesačice u tami". Situirana i sigurna intelektualna publika art-kina nagledala se u životu filmova o svijetu kojem ne pripada: onom sirotinje, izbjeglica, imigranata, klošara, zločinaca i gubitnika. U "Plesačici u tami" Von Trier nije samo zadovoljio voajersku potrebu te publike da vidi jad. Njegov se film bavi doduše jadnicom koje je siromaštvo otjeralo u grčku tragediju. Ali on toj jadnici pripisuje kao plod stvarnu ljepotu, pa makar samo u glavi. |
|
| | | |
|
|
|
