| Bez ocjene |
|
| HRVATSKI NASLOV: |
| GENERAL |
| NASLOV ORIGINALA: |
| The General |
| REŽIJA: |
| John Boorman |
| SCENARIJ: |
| John Boorman po romanu Paula Williamsa |
| GLAVNE ULOGE: |
| Brendan Gleeson, Jon Voight, Maria Doyle Kennedy |
| ŽANR: |
|
Drama
|
| PRODUKCIJA: |
| J & M / Merlin |
| DISTRIBUCIJA: |
| UCD |
| TRAJANJE: |
| 129 min |
| GODINA: |
| 1998 |
| WEB: |
| The General |
| IZDANJE: |
 |
| Još nema komentara na ovu recenziju |
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
 |
GENERAL
(The General) |
|
"General" je, naime, biografija najpoznatijeg irskog poslijeratnog kriminalca, provalnika Martina Cahilla koji je dva desetljeća zagorčavao život dublinskoj policiji provalama u zlatarne, banke i muzeje. Cahill je među pukom stekao glas dobrotvora, Robin Hooda ili Čaruge irskog polusvijeta, dobrog lupeža koji pomaže susjede koji mu pak uzvraćaju lojalnošću i jataštvom.
|
|
| | | |
Cahill je i po svom životnom stilu bio čudak: živio je u konkubinatu s dvije sestre, ismijavao je medije i sudstvo, a alibi je često priskrbljivao tako što bi noćio na policiji. Cahilla na koncu nije glave stajao zakon: smakla ga je IRA nakon što je dio njegovih ljudi počeo dilati heroin. Film iznosi verziju po kojoj je Cahill bio pogrešna žrtva, jer se protivio drogi, ali i prisezanjima IRA-e da sudjeluje u njegovoj pljačkaškoj dobiti.
Ljudi su dva stoljeća bili glavni irski izvozni artikl, pa tako i redatelji. Irski su filmski režiseri utisnuli lijepi trag u Americi, a u obranu ove tvrdnje dovoljno je sa strahopoštovanjem spomenuti prezimena Huston i Ford. Kad je početkom osamdesetih u Irskoj republici propupala filmski podatna mlada generacija, autorsku su egzistenciju redatelji rješavali uglavnom na jedan način: kupovinom karte za trajekt za Britaniju. Neil Jordan, Pat O'Connor i Thaddaeus O'Sullivan proslavili su novi irski film filmovima koji su mahom bili - britanski. |
Stvari se u povijesti ironično mijenjaju. Zeleni otok nije više samo meka za softverske programere i turiste žedne guinnessa, nego i za redatelje. Čini se da je prekretnica u tom fenomenu bila odluka Johna Hustona da se pod stare dane preseli u djedovinu, tamo umre, ali i prije smrti snimi posljednje remek djelo, "Mrtve". Krug britanskih redatelja koji su prešli Irsko more i otišli u Dublin po teme rastao je proporcionalno sa slavom pisca Roddyja Doylea: Alan Parker je po njegovu predlošku snimio "The Commitments", a Stephen Frears duologiju "Snapper" i "The Van". Irska je nudila sve što filmašu treba: bogatu i aktivnu književnost kao rezervoar priča, živopisnu mitologiju, odlične glumce i - naravno - lokacije. Jedan od onih koji su se zalijepili za taj savršeni paket aranžman bio je i John Boorman. Ipak, slučaj 69-godišnjeg britanskog klasika nije nalik na onaj Frearsa i Parkera koji su filmove snimili između dva trajekta. Boorman je Irac podrijetlom, Irsku je sredinom osamdesetih odabrao i za stalno obitavalište, pa njegov izlet u irski film nije tek usputna frivolnost.
Boorman je redatelj koji je napravio mnogo dobrih filmova. Ono što je kod Boormana neobično je to što ti dobri filmovi nemaju jedni s drugima mnogo sličnosti, ni tematski ni stilski. Britanski veteran proslavio se početkom sedamdesetih modernističkim, surovim krimićima poput "Point Blanka" i "Deliverencea". U jednom su razdoblju njegov trade mark bili filmovi futurističke fantastike poput "Zardoza" ili "Thea posljednjeg". Proslavio se definitivno "Excaliburom". Na koncu je, nakon fantastike, mitologije i folklora, utonuo u realizam i u devedesetima snimio niz dobrih, premda ponovo raznovrsnih filmova kao što su "Nada i slava", "Tamo gdje je srce" i "Beyond Rangoon".
Boormanov "General" pripada toj niski. Riječ je o filmu snimljenom u Irskoj i na irsku temu godine 1998. Film je iste godine prikazan u Cannesu gdje je dobio nagradu za režiju, premda su reakcije na film bile podijeljene. Mlaki festivalski prijem vjerojatno je i bio razlog što "General" nije ostavio dubljeg i duljeg traga: u nas se Boormanova gangsterska biografija pojavljuje s golemim zakašnjenjem i samo na videu, u distribuciji UCD-a.
Irska je za Boormana bila povlašteno mjesto zbog svoje magije, folklora i baštine. "General" je utoliko iznimka što je to jedini Boormanov film koji se bavi suvremenom Irskom, i to iz rakursa koji je izrazito socijalni. "General" je, naime, biografija najpoznatijeg irskog poslijeratnog kriminalca, provalnika Martina Cahilla koji je dva desetljeća zagorčavao život dublinskoj policiji provalama u zlatarne, banke i muzeje. Cahill je među pukom stekao glas dobrotvora, Robin Hooda ili Čaruge irskog polusvijeta, dobrog lupeža koji pomaže susjede koji mu pak uzvraćaju lojalnošću i jataštvom. Cahill je i po svom životnom stilu bio čudak: živio je u konkubinatu s dvije sestre, ismijavao je medije i sudstvo, a alibi je često priskrbljivao tako što bi noćio na policiji. Cahilla na koncu nije glave stajao zakon: smakla ga je IRA nakon što je dio njegovih ljudi počeo dilati heroin. Film iznosi verziju po kojoj je Cahill bio pogrešna žrtva, jer se protivio drogi, ali i prisezanjima IRA-e da sudjeluje u njegovoj pljačkaškoj dobiti.
Boorman je film o Martinu "Generalu" Cahillu zamislio slično kao što je Rajko Grlić svojedobno koncipirao "Čarugu": kao film o dvojici mrkih neprijatelja, žandaru i lopovu, psu i mački. Lopov je dakako Cahill kojeg glumi Brendan Gleeson, a žandar detektiv Kenny, policajac koji je opsjednut hvatanjem Cahilla i koji zato doživljava IRA-in atentat kao osobni poraz. Kennyja glumi najzvučnije glumačko lice "Generala" - Jon Voight. "Najzvučnije" treba dakako uzeti s mjerom, jer je sjajni Voight danas nažalost poznatiji kao otac Angele Jolie i sporedni sudionik "Lare Croft". Gleeson i Voight doista zaslužuju u ovom osvrtu imati središnje mjesto, jer su dvojica sjajnih iskusnih glumaca pravi motor i snaga "Generala". Spoj Gleesonove infantilne hiperaktivnosti i Voightova stoičkog kamenog lica daje "Generalu" nesvakidašnju energiju.
Boormanov film živ je, briljantno režiran, aforistično duhovit i pun sitnih, veteranskih trikova koji odaju majstora. Ipak, "General" ostavlja dojam tvorevine u kojoj se više pazilo na detalje nego mislilo na cjelinu. Poslije 95 minuta frenetične i kratke Cahillove biografije doista ne znamo što Boorman o Cahillu misli. Jer, "General" pati od problema koji je tipično svojstven gangsterskim biografijama. U njima je teško odvagati točku na kojoj prikazivanje života zlikovca počinje biti mitologiziranje zlikovca, naprosto zato što bez takvog mitologiziranja film nikad ne bi nastao. U prikazivanju Cahillovih "nestašluka" i "manguparija" za ukus vašeg kritičara Boorman je malo odviše revan. Takvi "nestašluci", naime, nešto su manje smiješni u zemlji koja vapi za malo pravne države i u kojoj su nestašni dečki bili ili jesu stupovi društva. Nadajmo se da će jednom, za koje desetljeće, i nama tako šarmantni i zgodni biti Jambo ili Ćesić Rojs.
Prema "Generalu" se iz takve perspektive može imati ozbiljnih ograda. Ali, on je neovisno o tome filmofilski užitak za brojne Boormanove poklonike. |
|
| | | |
|
|
|
