«Gospodar Prstenova" već sada nakon što je Jackson snimio "Dvije kule" drugi dio filmske vizije besmrtnog Tolkeinovog djela  postaje najveća priča ikad ispričana na filmu..."

Komplicirani puzzle, po mišljenju mnogi znalaca za praćenje najtežeg dijela Toelkinova fantastičnog epa, Jacskon i njegova ekipa (bez obzira na standardno grintanje LOTR fanova koji bi u film najradije utrpali sve što je Tolkien u svojem romanu napisao do posljednjeg zareza) odradili su besprijekorno i na upravo veličanstven način. Sve se niti priče,koja se podsjetimo se cijepa u tri-četri glavna toka (Gandalf  vodi bitku sa Balrogom koji ga je u Moriji odvukao duboko u podzemlje, Frodo i Sam u pratnji Golluma nastavljaju svoje putovanje ka Mordoru i Planini Usuda na kojoj moraju uništiti Prsten gospodar, Pippin i Merry bježe iz zatočeništva Orca koji su ih oteli i susreću Ente dok Aragorn, Legolas i Gimli usred misije spašavanja spomenutog dvojca zastrane u Rohanskom kraljevstvu) međusobno isprepliću i prate ne gubeći pri tome ni dramaturški momentum ni akcijski ritam neophodan da gledatelj odgleda ovaj trosatni ep u jednom dahu. Dodajmo svemu čitavu gomilu novih likova, poput Theodena kralja Rohana i njegovog zlog savjetnika Grime, Boromirova mlađeg brata Faramira te Theodenova nećaka Eomera i njegove sestru Eowyn, koje su redatelj i njegova ekipa prateći izvornik morali utkati u veliko platno "Gospodara" pa će te dobiti prave dimenzije njihova pothvata.
No imajući iza sebe već odrađenu "Družinu" Jackson se u "dvojci" nije trebao zamarati kompliciranim uvodom već je sebi mogao dozvoliti luksuz zahuktavanja akcije i silovitog ulaska u samu srž dramatičnih događaja koji bukte Međuzemljem doslovce od prve minute filma što je u konačnici i rezultiralo onim momentumom koji smo maloprije spomenuli, valom energije na kojem čitav film praktički nezadrživo jedri ka svojem kraju prisiljavajući vas da nevjerojatne događaje koji se odvijaju pred vašim očima gledate otvorenih usta posve nesvjesni upravo veličanstvene duljine čitavog filma...

Kako se svaka priča "veća od života" ne sastoji samo od akcije i reakcije tako je i Jackson "Dvije Kule" začini dovoljnom dozom ljudskih osjećaja, poglavito romantike. Daleko od toga da je Tolkienovo besmrtno djelo premetnuo u ljigavi ljubić no romansa između Arwen i Aragorna kojoj smo u prvom nastavku svjedočili tek u trgovima u "Dvjema Kulama" se ulaskom u igru Eowyn nećakinje kralja Theodena premtnula u intrigantni (doslovce međurasni, Arwen je jel'da vilenjakinja) ljubavni trokut što premda na prvi pogled nekako strši u epici LOTR-a čitavom filmskom doživljaju u stvari dodaje novu dubinu i potrebitu dozu uvjerljivosti.

Kako i kod "Prstenove Družine" Jackson je bio, što zbog vlastite umjetničke vizije Tolkienova djela što zbog čisto tehničkog procesa pretakanja knjige u film, prisiljen ne(znatno) izmijeniti neke događaje što premda je naišlo na brojna negodovanja fanova ruku na srce zaista nije ničim narušilo integritet originalne priče.
Snimateljski rad na filmu poseban je par cipela, novozelandski setovi na kojem je LOTR sniman kao da su i sami otrgnuti iz korica Tolkienove knjige i daju čitavom filmu toliko neophodan epski štih kojeg uvjereni smo golom snagom računalskih, specijalnih i inih filmskih efekata jednostavno nebi bilo moguće ostvariti.

Zaključak?
«Gospodar Prstenova: Dvije kule» filmska je fantastika upravo biblijskih proporcija, veličanstveni ep čiji će pravi razmjeri biti vidljivi tek kada se trilogija Povratkom Kralja" kompletira u jedinstveno grandiozno filmsko djelo...