Stephen King se u prvoj polovini Snovolovke osjeti na svakom koraku. Priča diktira tempo horor kaskade u kojem svakom sljedećom scenom gledatelj biva izložen atmosferi koja napreže živce, što je pojačano i dobrim prikazom meditativnih krajolika s naglašeno dobrom kamerom. Sporadične pošalice poput borbe s četkom za WC školjku, sasvim su svarljive i dobro došle za hvatanje zraka između dva pokušaja da otaremo nervozni znoj s dlanova. U prvoj polovini priče otrkivamo i neprijatelja, hibrida Gigerovog Aliena i Carpetnerova Stvora, što je ujedno i kulminacija horor setinga. No drugi dio filma postaje akcijsko natjerivanje s izvanzemaljskom inteligencijom te nadmurdivanje s vojnim aparatom koji drži nadzor nad područjem karantene koje je bilo izloženo alienskom najezdom. Horor seting, jeza i tjeskoba, prepuštaju mjesto frenetičnoj jurnjavi s kontejnerima metaka ispucanih iz nebrojenog naoružanja pa se gledatelj nema za što konkretno uhvatiti kako bi do konca filma izdržao više nego predvidljivu priču.

Morgan Freeman i Tom Sizemore okupirali su kadar svaki svojom pojavnošću. Jednako briljira i svojac iz «Band of Brothersa», Damian Lewis te Donnie Wahlberg kao Duddits dok su Thomas Jane i Jason Lee očevidno trebali zamjeniti uloge.  Izvrsni Lee u Snovolovci nije uspio razmahati svoju glumu jer za to nije imao vremena, no i da jest, sumnjam da bi film dobio na karakternoj težini.

Za razliku od Shyamalanovih Misterioznih znakova, Snovolovka se izgubila u raskoraku između trillera i SF horrora, što možemo ponajprije zahvaliti scenaristi William Goldmanu, koji nije uspio ponoviti svoju uspješnu adaptaciju Kinga u Miseryju. Otužno s obzirom da je Goldman nekad radio briljantna djela poput Maratonca, Svih predsjednikovih ljudi, Velikog Walda Pappera, Butch Cassidyja i the Sundance Kida. Previše zagrebanih pojmova, premalo razjašnjenih stvari, u više od dva sata celuloida, materijal je koji teško pada na želudac.