VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: PLES S VUKOVIMA  (Dances With Wolves)

Ukupan dojam: 3.5 / 5Ukupan dojam: 3.5 / 5Ukupan dojam: 3.5 / 5Ukupan dojam: 3.5 / 5Ukupan dojam: 3.5 / 5
HRVATSKI NASLOV:
PLES S VUKOVIMA
NASLOV ORIGINALA:
Dances With Wolves
REŽIJA:
Kevin Costner
SCENARIJ:
Michael Blake prema vlastitom romanu
GLAVNE ULOGE:
Kevin Costner, Mary McDonnell, Graham Greene, Rodney A. Grant, Floyd 'Red Crow' Westerman, Tantoo Cardinal, Robert Pastorelli, Charles Rocket, Maury Chaykin, Jimmy Herman
ŽANR:
Avanturistički / Povijesni / Vestern
PRODUKCIJA:
MGM / Orion
DISTRIBUCIJA:
Blitz
TRAJANJE:
181 min
GODINA:
1990.
WEB:
Dances With Wolves
AUDIO JEZICI:
engleski
PODNASLOVI:
engleski, hrvatski
DODACI:
Kratki film o snimanju, Najava filma, Profil Kevina Costnera
IZDANJE:
dvd
KOMENTARI:

Re: PLES S VUKOVIMA / Dances With Wolves
Samo mala ispravka.....Plavi vojnik ima orginalni naslov Soldier Blue a ne Blue Soldier:)
Komentar: Rommel 09.01.2004.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Recenzija: PLES S VUKOVIMA  / Dances With Wolves

Recenzija: PLES S VUKOVIMA  / Dances With Wolves PLES S VUKOVIMA
(Dances With Wolves)

Nakon iskazanog herojstva u Građanskom ratu, poručnik John Dunbar se prema vlastitoj želji premješta u udaljenu postaju Fort Sedgwick. Ubrzo dolazi u kontakt sa Sijuksima, te nakon nekoliko mudrih i hrabrih akcija, Dunbar i sumnjičavi Sijuksi postižu uzajamno povjerenje i uvažavanje. Dunbar je učen kako su Sijuksi - Indijanci općenito - grozni divljaci, no njegova vlastita zapažanja uskoro ga uče nečem sasvim drugačijem.

PLES S VUKOVIMA  / Dances With Wolves

Nakon polaganog upoznavanja njihovih običaja, uvjerenja i učenja jezika, otkriva ponosan i kulturan narod koji živi u savršenoj harmoniji sa zemljom na kojoj je prisutan. Pronalazi novu nadu, strast i smisao života u prijateljstvu sa plemenom Sijuksa, na krajnjoj granici novo uspostavljenog svijeta bijelaca-došljaka. No, i Dunbaru (koji dobiva indijansko ime "Onaj-koji-pleše-s-vukovima" - što bi ustvari bio i točan prijevod filma) i Sijuksima jasno je da zapadnjački način života sve više potiskuje starosjedilački - dani slobode su odbrojeni i jedna velika kultura nestaje...

ples1
ples2

Prekaljeni indijanski ratnici nestali su iz povijesti kao i jahači koji su svoje dugačke "plave bluze" ostavili iza drvenih palisada tvrđava američke vojske. Samo ih je njihov razum i razumijevanje mogao spasiti i stajati između njih i sigurne smrti, ali su oni ipak izabrali drugačiji put. Pregaženi neumitnim civilizacijskim tijekom i bjelačkom dominacijom uspjeli su se održati tek ponekim filmom snimljenim u njihovu korist. Jedan od takvih sasvim sigurno je "Ples sa vukovima" za koji su mnogi izrazili sumnju da će ikada biti snimljen. Međutim, Costnerova tvrdoglavost pobila je sva sumnjičenja - (skoro) autentična sudbina poručnika Johna Dunbara, potraga za istinom o westernu i nikada dohvaćenom granicom doživjela je općepriznati uspjeh. Prihvatila ga je i publika i kritika i Akademijini glasači. Costnerov film nastao je u trenutku kada su mnogi vjerovali da je western kao filmska tema na izdisaju i da su sve kaubojske teme iscrpljene. Jednostavno, smatralo se da su izišli iz mode. Od same najave snimanja trosatne sage o američkoj povijesti i drugačijem tretmanu Indijanaca, Costner je nailazio na nerazumijevanje. Međutim, krajnji rezultat postidio je šefove Hollywooda koji su tada, a i dan danas, smatrali kako je jedini način uspjeha (čitaj: zarade) ponavljanje već poznatih formula. Premda s nizom problema te drugačijim pristupom (npr. u filmu je korišten zaboravljeni Lakota dijalekt - jezik Sijuksa) i opsesivnom željom za autentičnošću, Costner se upustio u pustolovinu koja se isplatila. Od prvog trenutka pokazivao je kako je zaljubljen u roman Michaela Blakea nazivajući ga "radom istinske inspiracije". Rukopis se smatra jednim od najboljih portreta Indijanaca, naroda koji gubi kulturu i identitet (najčešće i život) u dodiru s bijelcima.

Činjenice su bile neumoljive i na strani "Plesa": ne samo što je "uzeo i ovce i novce" nego je potaknuo cijelu mašineriju gdje se prosto natjecalo tko će prije snimiti neki novi projekt o Indijancima, i to sasvim novog trenda: Indijanci su pozitivni likovi, što je sasvim u nesrazmjeru s onim što smo do tada gledali u hollywoodskim filmovima (westernima) gdje su Indijanci bili prisutni, pošto westerna bez njih gotovo i nije bilo.

U bezbrojnim westernima upravo su oni one potrebne hulje, neprijatelji koje svladava "hrabri" bijeli američki pionir. K tomu, bili su živopisni, govorili su nerazumljivim jezikom, nosili neobičnu odjeću; riječju - bili odlične mete za odstrjel i dokazivanje hrabrosti. Uostalom, zar i dio vašeg djetinjstva nije obilježen scenama konjice koja, u posljednji čas, juri osloboditi prestrašene muškarce, žene i djecu okruženu vrištećim Indijancima kojima kao da je jedini životni smisao uzeti skalpove nemoćnima!? To da su Indijanci možda ipak samo branili vlastitu zemlju padalo vam je na pamet možda tek kasnije, kad ste počeli shvaćati kako svijet ipak nije tako jednostavan kao što je onaj iz američkih westerna. No, bilo kako bilo, slika urlajućih divljaka je slika koju je Hollywood njegovao i stvarao o Indijancima. Istina, tu i tamo bilo je drugačijih filmova: "Slomljena strijela" (Broken Arrow, 1950. Delmer Daves), "Mali veliki čovjek" (Little Big Man, 1970. Arthur Penn) i "Plavi vojnik" (Blue Soldier, 1970. Ralph Nelson) o Indijancima su govorili na drugačiji način. Pedantniji analitičar mogao bi se sjetiti još pokojeg filma u kojem se bilo odstupa bilo suprotstavlja klasičnom hollywoodskom šablonu. Ali, može li se smatrati kako su spomenuti filmovi išta promijenili u hollywoodskom shvaćanju Indijanaca? Zasigurno ne. Ne samo da su ti filmovi bili izuzeci iz veoma tvrdokornog pravila, već nisu imali ni sljedbenike. Nisu stvorili trend. Bili su naprosto dio onog revolta što je zahvatio američku javnost zbog rata u Vijetnamu, ili su pak bili izrazom neprilagođenosti ponekog filmskog ekscentrika.

U takvoj klimi veoma je teško napraviti film o Indijancima koji bi pretendirao na veću autentičnost i povijesnu istinitost. Osim tog, pokazalo se da se o Indijancima - kakvi su uistinu - čak i vrlo malo zna. Prije no što je Costner snimio "Ples", britanski redatelj Franc Roddam napravio je film o problemima suvremenih Indijanaca - film "Ratna zabava" (War Party, 1989.). Sam Roddam mjesecima je obilazio indijanske rezervate u potrazi za građom i autentičnim glumcima želeći snimiti film o neprilagođenim ljudima, onima koji ne prihvaćaju ograničenja. Mada ne toliko uspješan, imao je motive slične Costnerovim: prikazati djelić američke povijesti o kojem se do tada šutjelo, ponajprije jer većina Amerikanaca uopće nema pojma što se dogodilo s Indijancima i što se sa njima danas događa.

Nakon Costnerova filma malo je toga isto kao prije: čestit film snimljen s velikim trudom i ljubavlju, mada su svojevremeno kritičari govorili o dramaturškoj neuvjerljivosti i naivnosti u prikazu Indijanaca. Dovoljno je - prema Costneru - poznavati indijanski jezik pa otkriti kako je riječ o dobroćudnim ljudima koji su poput nas, te među nama - bijelcima i Indijancima - nema ama baš nikakve razlike. Razliku su stvorili neki zli, bijeli ljudi. Iz te perspektive može se prigovoriti neuvjerljivosti, mada ćemo se složiti s Costnerom kako nije nimalo sporno postojanje zlih bijelih ljudi.

Čime objasniti uspjeh "Plesa s vukovima"? Nuđena su brojna objašnjenja, a jedna je bila kako je Holywood dobio novu, još neeksploatiranu temu i dao podršku počecima trenda. Možda se dio objašnjenja može pronaći u tadašnjim društvenim okolnostima u kojima su se Amerikanci osjećali toliko sigurnima da sebi mogu dozvoliti i pričanje o tamnim stranama vlastite povijesti. Možda se ova pohvala "povratku prirodi" može promatrati i kao dokaz stizanja duha postmodernizma na film - ali sve to skupa prije svega objašnjava uspjeh filma u Americi. Zbog čega se isto dogodilo i na drugim terenima van Novog kontinenta, čak i kod nas?

Vraćajući se u bližu prošlost i konzultirajući arhivu, primijetio sam da je nešto jako bitno promaklo kritičarima, naročito našima koji se nisu istrčavali s prevelikim komplimentima. Ovo je, koliko god to nekome čudno zvučalo, ipak prije svega antiratni i duboko humani film. Ako su klasični neprijatelji ljudi baš poput nas, s istim brigama i nadama, zar je normalno s njima ratovati!? Imaju li mržnja i rat onda ikakvog smisla? Osim toga, na samom početku filma ima jedna scena preko koje se olako prelazilo u brojnim napisima, a koja na gledatelja ostavlja neizbrisiv dojam. To je scena u kojoj Costner, u ratu teško ranjen, sjeda na konja, širi ruke - i ovo je važno - između dviju neprijateljskih linija, juri, juri… u nevjerojatnoj sceni ne samo hrabrosti ili možda samoubilačke misije, već želje za mirom, slobodom i obustavom neprijateljstva. To što je slobodu našao kod Indijanaca i pitanje jesu li to autentični Indijanci, ipak je drugorazrednog značaja. Najznačajnije je izgubiti volju boriti se protiv drugih, no čini se da nakon cijelog niza povijesnih i filmskih lekcija Amerikanci nisu ništa shvatili. Barem ne oni koji ih vode u ratove protiv Indijanaca, Vijetnamaca ili Iračana...

OSCARI: film, režija, scenarij, fotografija (Dean Samler), glazba (John Barry), montaža (Neil Travis) te zvuk (Russell Williams II, Jeffrey Perkins, Bill W. Benton i Gregory H. Watkins); uz još pet nominacija - najbolji glumac / K. Cos-tner, sporedni glumac / G. Greene, sporedna glumica / M. McDonnell, scenografija / Jeffrey Beecroft i Lisa Dean te kostimografija/ Elsa Zamparelli

ples3
ples4
ples5
ples6
ples7
ples8
« povratak Vlado Ercegović
Ukupan dojam: 3.5 / 5Ukupan dojam: 3.5 / 5Ukupan dojam: 3.5 / 5Ukupan dojam: 3.5 / 5Ukupan dojam: 3.5 / 5
© 2003 popcorn.hr