Film koji se gleda u jednom dahu, i koji se s jednakim guštom poslije prepričava. Jednostavno rečeno film koji će vam se svidjeti na prvo slušanje, pardon gledanje.
Pod jednim uvjetom...

"Sretno Dijete" nipošto nesmijete iščitavati kao dokumentarističku analizu Novog vala ili pak retroaktivno seciranje glazbene, i ne samo glazbene već i šire kulturne scene onog vremena (ne zaboravimo "Polet" i "Novi Kvadrat" koji su kako to naš Vlado Ercegović voli reći dvije katete nad glazbenom hipotenuzom Novog vala) jer bi lako mogli (kao primjerice popriličan broj glazbenih i inih znalaca koji su prisustvovali njegovoj splitskoj premijeri) upasti u zamku nabrajanja imena koji su na vašoj "all time new wave"  listi a koji zbog ovih ili onih razloga nisu spomenuti u Mirkovićevom dokumentarcu.

Njegov je film naime nešto posve drugo, to je intimni, nostalgični osvrt na vrijeme i okružje u kojem je kao klinac "skidao svoje prve glazbene junfove", iskrena ispovjed čovjeka kojega je scena o kojoj govori premda joj sam nije bio aktivnim sudionikom formirala i usmjerila u najvažnijem dijelu njegova života ... odrastanju.

Mirković veli - na sreću, njegovu a i našu - dodajemo mi.

Nemala je stvar naime u zemlji čija kinematografija godišnje na jedvite jade iznjedri dva, eventualno tri suvisla igrana filma napravit dokumentarac koji će dupkom puniti kina od Zagreba do Osijeka, od Rijeke do Dubrovnika, i kojega će na tom putu konstantno pratiti dobar glas, pri čemu uopće ne mislim na onaj filmske kritike, već na pravu narodnu predaju, pozitivnu priču koju o njemu širi ulica.
Palce dakle Mirkoviću treba podići i zbog same činjenice da mu se film u našim kinima uspješno nosi sa raznim "Samurajima", "Potragama za Nemom" i sličnim hollywoodskim čudima. No ruku na srce i profesonalnosti sa kojom je snimljen, i nadahnutosti sa kojom je montiran treba skinuti kapu, šešir, šljem (što već) do poda.
Spretno sklopljeno i napravljeno sa nemalim smislom za humor "Sretno Dijete" naime plijeni svojom vještinom kombiniranja starih arhivskih snimaka (gotovo muzejske vrijednosti) i novog materijala. Mirković je uspio ondašnja svjedočenja aktera Novog vala i njihove današnje komentare (koji sa distance od dvadesetak godina i u usporedbi sa prije spomenutim arhivskim zapisima djeluju vrlo zanimljivo, intrigantno i beskrajno zabavno u isti mah) pedantno posložiti u nesvakidašnji filmski mozaik, glazbeno-filmsku slikovnicu, koja svoj sirovoj snazi svoje glazbene podloge usprkos, nepogrešivo udara na sentiment i neke davno zaboravljene emocije.

Kako svako doba ima svojeg mesiju, tome se nemože oteti ni priča o "novom valu". Legendi je naravno ime Branimir Štulić Johnny, i njega kao i svakog pravog heroja u filmu uopće nema. Možda su u pravu oni koji vele da je "Sretno Dijete" u stvari priča o "čovjeku kojeg nije bilo", no Johnnyevoj karizmi upravo to i priliči... da o njemu pričaju drugi. Oni koji su ostali iza njega, oni koji su svoje užarene mladenačke ideale i beskompromisni rebelizam zamijenili uredskim poslovima, cijepanjem drva na Balatonu ili pak kunjanjem na debelom kauču uz cucka ljubimca. Štulić je poput Rundekovog "Šejna" odjahao u sumrak, u legendu... a iza njega ostala je samo bista, baš kao što to, kako rekosmo herojima i priliči. Neki nostalgičari među nama možda i nisu došli na svoje, no Mirkovićev je film, ma kako to paradoksalno zvučalo zbog toga ipak na dobitku.
Da zaključim ovo svoju malu sjetnu lamentaciju: gledanje ovog filma jednako je autorovom izlistavanju starih fotografija u jednoj od uvodnih scena filma. On naime ne propituje i  ne nabraja, on jednostavno budi sjećanja, i to na tako efektan način da će gledateljima koji su i sami suvremenici vremena o kojem priča od količine nostalgije koju inducira biti toplo oko srca kao netom upišanom djetetu. A oni novi klinici (kojih je na obje projekcije u Splitu kao i na gala zabavi koja je nakon istih uslijedila bilo poprilično) ostaje samo nada da će se, kako je to u svom nadahnutom uvodnom slovu na premijeri rekao Boris Dežulović, dvadeset godina od danas, na pravom mjestu u krivo vrijeme naći neki novi Igor Mirković...