Nadam se da vas nije zamorio ovaj uvod u peti, posljednji nominirani u kategoriji najboljeg filma kojeg smo imali prilike gledati u domaćim kinima (ako me sjećanje ne vara, po prvi put u povijesti imali smo prilike vidjeti sve nominirane prije nego su se objavili dobitnici). Uvod je jednostavno dug - zahvaljujući pedantnom press materijalu Continental filma & Universala, točnije dijelovima iz romana Laure Hillenbrand "Seabiscuit, An American Legend" pisanog prema stavrnim događajima - jer prikazuje okruženje u kojem je ispričana emotivna priča u kojoj je jedan konj sjedinio sudbine troje ljudi. Rezigniranog tajkuna Charlesa Howarda koji se opravlja nakon smrti sina i razvoda; zatim Toma Smitha, posljednjeg kauboja Amerike koju okupira industrijalizacija te na koncu mladog Reda Pollarda, džokeja koji od gubitnika upornošću i talentom postaje zvijezda na horizontu nove Amerike. Ekranizacija knjige - bestsellera Laure Hillenbrand dopala je u ruke Garyja Rossa (potpisao je i remek djelo "Pleasentville"). Na prvi pogled to se činilo nezahvalnim štivom jer je morao preći dug i slikovit put u kronologiji događaja. No, Gary je to riješio elegantno: vrijeme ekonomske depresije predstavio je autentičnim, ne slikama, već fotografijama s naratorom, i to uopće ne smeta. Jasno nam je svima da bi sve efektnije izgledalo da su izgrađeni setovi starih gradova, tisuće ljudi obuklo u bogatu kostimografiju konca dvadesetih i početak tridesetih prošlog stoljeća itd… itd… Narator je ispunio zadatak - nešto poput uvoda u ovaj tekst - te prepustio uzde ostalim protagonistima. A svaki od tri lika koji kontroliraju priču tipični su predstavnice Amerike o kojoj s govori. Ne samo to: Pollard je izgubio svoju obitelj, Howard sina, a Smith ideju vodilju u životu. Kako pobijediti svu tu bol i tugu? Troje ljudi i konj u borbi sa surovom stvarnošću usred koje su se zatekli…

Uobičajeno izvrsni Jeff Bridges u ulozi mudrog Charlesa Howarda (pravi automobile) nova je, industrijska Amerika… Ništa lošiji Chris Cooper predstavnik je starog duha Divljeg zapada koji propada pod "kopitima" strojeva: star, blijed i pomalo umoran - baš kao i vrijeme koje neumitno nestaje u civilizacijsko - industrijskom razvoju… A Tobey "Spiderman" Maguire je siromašna Amerika na dnu, Amerika koja se diže iz pepela. Dijelom filma imao sam u sebi prigovor na njegov izbor, ali melankoičan kakav je i inače pokazao se dobrim izborom. Uz njega je vezan i najemotivniji dio filma: u trenutku kada se osiromašena obitelj odluči razdvojiti - talentiranog Reda / Tobeya hoće pod svoje uzeti vlasnik štale - otac sinu ostavlja sve blago koje obitelj ima. Očekujete novac ili nešto slično, no u vreći se nalaze (svjetski) književni klasici…

Taj prvi dio filma Ross, rekli smo, rješava vrlo elegantno, zatvarajući cjelinu i gradeći strukturu 'sportskog' filma u kojoj nas tek iščekuje prava priča o Seabiscuitu, njegovim pobjedama (izvrsno režirane konjičke trke) i slavi - pa do događaja koji prijeti poremetiti sve ono što je trojka / četvorka stvarala. Prethodno se dogodio događaj koji će zauvijek zapečatiti slavu Seabiscuita kao najslavnijeg konja u američkoj povijesti. Charles Howard, veliki showman, baca rukavicu izazova tadašnjem osvajaču Trostruke krune, moćnome crnom konju po imenu War Admiral. Utrka je to koja predstavlja mnogo vise od suparništva izmedu dva prvaka i njihovih jahača. Utrka prerasta u  sraz dvaju svijetova: financijskoga establishmenta s Istočne obale s njihovim veličanstvenim konjima protiv potlačenih i u sebe punih vjere autsajdera u kojima je nepokolebljivi duh Divljeg zapada.

Ne bih više o tome, prepustiti treba gledatelju iskustvo gledanja ovog zaista emotivnog i liričnog filma. Složit ćemo se da je svoje mjesto među pet najboljih našao zato jer je americana (ako netko poput Seabiscuita moze pobijediti veće i slavnije suparnike besprijekornog pedigrea, neminovno se nameće zaključak kako svatko ima priliku za uspjeh), ali treba biti pošten i reći i da je to dobra, pače emotivno nadahnjujuća americana koja se može prebaciti na bilo koji dio zemljine kugle. Tekst pišem na dan kada se trebaju dodijeliti oscari: ne iznenadite se ako akademičari još jednom maknu Jacksona u stranu i daju nagradu filmu koji u pozitivnom smislu i bez plakatnih lamentacija evocira američku prošlost  te podiže adrenalin nacionalnom ponosu i duhu!