Godinama sam, gledajući posrnulu hrvatsku kinematografiju, pomalo glorificirao srpsku vještinu pisanja i glume, te vitalnu kinematografiju koja iz godine u godinu bilježi hitove i nevjerojatnu posjećenost. Sve izrečeno većinom je bilo vezano uz rani zamah devedesetih (Rane, Lepa sela lepo gore, Do koske, Stršljen…), da bih se gledanjem posljednjih nekoliko radova razočarao: najprije "Zonom Zamfirovom" (nevjerojatno je da je onako tanku priču i loše režiran film gledalo preko miljun ljudi), a sad i "Labirintom" koji je imao sve uvjete da bude izvrstan film. Najprije, osobna priča glavnog protagonista povezana s mistikom drži vodu, ali ono što vas od prvog trenutka počinje iritirati jesu glumačke izvedbe. I to najviše glumačkog doajena Dragana Nikolića koji kao da se prvi put našao ispred kamere. A njegov primjer slijedili su nažalost i drugi. Da je redatelj Lekić uspio srediti glumački ansambl, ocjena bi bila puno veća, ovako je to, mada gledljivo, ispod prosjeka... |