Sve, apsolutno sve što ste čuli o ovom filmu istina je: maštovitost, dinamika, akrobatika, energičnost, ubojitost i nasilje zakovat će vas za omiljenu fotelju. Tarantino je možda izgubio djelić svog prepoznatljivog stila (izvrsni rukopis kojim dominiraju vrckave verbalne dosjetke i crni humor), ali je zato osvetničkim "Kill Billom" nadoknadio, točnije zadovoljio sve svoje gledateljsko-redateljske želje i frustracije – od posvete japanskim filmovima, hongkonškim kung fu akrobacijama, pa sve do špageti westerna. I pri svemu ostao svoj! Sami film nema linearnu narativnu strukturu - što se od Tarantina moglo i očekivati - već kroz nekoliko pričica slaže mozaik cijele priče ostavljajući nam drugi dio da se zatvori cijela konstrukcija. Možemo samo konstatirati da se ovaj put Tarantino doista efektno poigrao s filmskom ostavštinom koja je na njega ostavila najviše utjecaja i u toj igri zabavio i nas. Premda tu ima nasilja koliko god hoćete, nema ni riječi o glorifikaciji istog. Tarantino slaže herbarij vlastitih uspomena pokretnih slika i njihovih junaka: od Bruce Leeja (kostim Ume Thurman te maske na licima tjelohranitelja), preko Sonnyja Chibe (zvijezda sedamdesetih tumači vrsnog kovača samurajskih mačeva Hattorija Hanzoa), špageti westerna (glazba i špica), hongkonških eksploatacijskih akcića i japanskih samurajskih filmova (sve je u tom duhu)… itd… itd… Daleko bi nas dovelo sve skupa kada bi se citirao svaki spomenik koji je želio podići Q.T. (i pri tome se, izgleda sjajno zabavljao), ali za ukupnu ocjenu cijelog projekta ipak treba pričekati drugi dio te zatvoriti sve impresije. Ovako, vrlo dobar sa šansom da na kraju godine bude odlikaš...