Tijekom obaveznog zdrastvenog pregleda Rafe upoznaje predanu mladu bolničarku Evelyn (Kate Beckinsale) i između dvoje mladih ljudi ubrzo se rađa duboka ljubavna veza. Ratna zbivanja razdvajaju opisani trio i dok Rafe kreće za Veliku Britaniju, njegov najbolji prijatelj i njegova djevojka dobijaju premještaj u Pearl Harbor, veliku mornaričku bazu na Havajima. Dvoje ljubavnika stalno su u vezi putem pisama sve dok jednog dana Evelyn i Danny iz engleske ne dobiju vijest o Rafeovoj pogibiji. Nakon jednog perioda izgubljenosti i tuge Evelyn utjehu pronalazi u druženju sa Dannyem koje postepeno prelazi u pravu romansu. Stvari se potpuno kompliciraju kada Rafe, koji se nakon oboranja iznad La Manchea tri mjeseca skrivao kod pripadnika francuskog pokreta otpora, iznenada ne osvane u Pearl Harboru. Nekoć najbolji i nerazdvojni prijatelji, zahvaljujući dubokim osjećajima koje obojica gaje prema istoj ženi, vrlo brzo postaju ljutiti rivali i taman kada ovaj nevjerojatni ljubavni trokut zaprijeti pucanjem japanci izvode iznenadni napad na Pearl Harbor. Potpuno zatečeni amerikanci doživljajavaju jedan od najtežih vojnih poraza u svojoj povijesti, čitava pacifička flota zajedno sa propadajućim zračnim snagama zbrisana je u jednoj jedinoj briljantno izvedenoj vojnoj operaciji. Želeći odgovoriti protivniku jednakom mjerom amerikanci nakon oporavka smišljaju hrabar plan, bombardiranje Tokya. Pukovnik Jimmy Dolittle za nemoguću misiju traži samo najbolje pilote pa se kao dobrovoljci javljaju i Rafe i Danny. Ljubav i prijateljstvo još jednom su na kušnji...

Ako nakon "Armageddona" još uvijek niste bili sigurni kako su imena redatelja Michaela Baya i producenta Jerrya Bruckheimera na špici nekog filma jamstvo napuhane i skupe, a istovremeno glupe i prema publici do zla boga podcjenjivačke filmske zabave pogledajte "Pearl Harbor" i promislite ponovno. Dok je spomenuti "Armageddon", poglavito zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj premisi i blesavosti radnje, dijaloga i dramatuških zapleta, prosječni kino fan još i mogao okarakterizirati zabavnim, epitet koji bi najbolje pristajao "Pearl Harboru" jest 135 milijuna dolara teška filmska kanta za pljuvanje jer riječ je u filmu stvorenom za sadističke užitke filmskih kritičara i ubijanje u pojam obične kino publike. No krenimo redom i kako spada - od naslova….

Kao prvo uopće nije riječ o filmskom viđenju jedne povijesne prekretnice (japansko bombardiranje uzrokovalo je ulazak SAD u Drugi svjetski rat) kako bi se to iz naslova moglo zaključiti već o izmišljenoj ljubavnoj priči okvirno smještenoj u to razdoblje. Štoviše, film pokriva dva vrlo značajna ali u osnovi odvojena ratna događaja: znameniti japanski napad na američku mornaričku bazu i smjelu operaciju bombardiranja Tokya (tzv. "Dolittleova operacija") koja se zbila gotovo pet mjeseci kasnije a oba su u potpunosti zasjenjena jednom od najnevjerojatnijih i najglupljih ljubavnih priča ikada prikazanih na filmskom platnu.

Tijekom produkcije filma Bay i Bruckheimer razmetali su se izjavama kako će u njemu kombinirati nezaboravnu romantiku iz "Titanica" sa surovim slikama rata viđenim u "Spašavanju vojnika Ryana". Ukoliko im je to zaista bila nakana onda je "Pearl Harbor" kolosalan promašaj obje mete. Uvodni dio (koji traje dobrih sat vremena) predugačak je i dosadan, romansa između Evelyn i Rafea patetična je i stupidna a kad u ljubavni trokut uđe i Danny slijedi čitav niz nevjerojatnih dramskih zapleta i obrata pa na tom planu film sve više počinje sličiti na kakvu brazilsku TV sapunicu doli na vrhunsku hollywoodsku A produkciju. Stvari se zahuktavaju tek nakon kojih sedamdesetak minuta kad napokon na scenu stupaju japanci no ni tu Bay ne briljira. Tehnički besprijekorno realizirane sekvence napada na luku režirane su hladno i doslovce beskrvno (ovo je naravno plod ziheraške producentske igre kako bi film dobio što je moguće blaži MPAA predikat i tako zahvatio što je moguće veći dio kino publike). Usprkos upečatljivoj pirotehnici i zaista dobrim specijalnim efektima ovaj centralni dio filma ni izbliza ne uspijeva ponoviti strahotni filmski doživljalj prvih četrdeset minuta "Spašavanja vojnika Ryana". Slike razaranja i neopisivih ljudskih patnji koje se pred vašim očima redaju vrtoglavom brzinom kao u crtanom filmu jednostavno nemaju snagu djelovanja na um, srce i želudac gledatelja, snagu koju je Spielberg tako majstorski pokazao u svom remek djelu. Ni ovom dijelu filma ne fali tipičnih hollywodskih gluposti, Affleck i Hartnett primjerice u pedeset minuta uspijevaju u općem neredu iznenadnog napada pronaći netaknuto uzletište, sjesti u avione, oboriti sedam japanskih zrakoplova, donirati krv za ranjenike, spasiti marince zarobljene u polupotopljenim bojnim brodovima u luci i dok trepneš nevjerojatni dvojac je već u bombarderima na putu za Tokyo.

Ben Affleck usprkos svom trudu sve više dokazuje da koliko god odličan bio u sporednim ulogama ipak nema štofa za glavne role u velikim filmovima, Josh Harnett u nastojanju da ne podiže previše prašine nekako se neprimjetno provukao kroz čitav film, a Kate Beckinsale potpuno je podbacila u nastojanju da dočara emocionalna stradanja glavnog ženskog lika. Jedine svijetle točke u čitavom filmu su Alec Baldwin (u ulozi pukovnika Dolittla), Jon Voight (kao američki predsjednik F.D. Roosvelt) i Cuba Gooding Jr. (Dorrie Miller) čiji likovi premda epizodni odišu dubinom i realizmom, ne zahvaljujući dramaturzima već prostoj činjenici da je riječ o stvarnim osobama.

Uvrštenje spomenute završne epizode, u kojoj se opisuje Dolittleova operacija bombardiranja Japana, imamo zahvaliti ponajprije tipičnom američkom egoističnom prenapuhanom patriotizmu, ameri naime iz svake bitke jednostavno moraju izaći kao pobjednici pa je film naprosto trebao završiti nečim čime bi se mrskim japancima vratilo milo za drago.

"Pearl Harbor" je hibrid ratnog spektakla i ljubavne romanse najgore vrste napravljen da u što kraćem roku zgrne što više novca. Taj sveti cilj opravdava sva sredstva, povremeno iskrivljavanje povijesnih činjenica, promjena dijaloga na kraju filma u verzijama namijenjenim Njemačkom i Japanskom tržištu, pa čak i potpune bedastoće poput one da se piloti lovci preko noći pretvaraju u vrhunske pilote bombardera. No najgore od svega jest uludo potrošen potencijal intrigantne teme epskih proporcija, hollywood bi zaista filmaše poput Bruckheimera i Baya trebao držati što dalje od filmova o povijesnim događajima.