ZA POČETAK DIGRESIJA U SVIJET PISANE RIJEČI
Dakle odmah u startu jasna izjava: "Nisam fan Rowlingičinog serijala". Pročitao sam doduše njene prve dvije knjige ponesen valjda halabukom koja se oko njih digla no dalje od toga nisam više imao volje ići. Čovjeku koji je kad je fantasy u pitanju dojen Tolkienovim mlijekom i Martinovim (George. R.R.) keksima Potterov je serijal u pisanom obliku bio tek dobra dječja zabava i ništa više. Priznajem doduše da se sada malo grizem onako iznutra budući se većina ljudi koji su čitali sve do sada izašle knjige izgleda slažu oko suda kako je upravo "Zatočenik Azkabana" najbolji roman koji J.K. do sada napisala. No kako rekoh, ne bi znao.

Ergo,možda je to i u neku ruku dobro, naime na ovaj ću način zasigurno izbjeći klopku usporedbe pisanog predloška i njegovog filmskog uprizorenja u koju su (prisjetite se samo rasprava na našem forumu) upadali primjerice brojni kritičari Jacksonova "LOTR-a". Ovdje i sada dakle samo o filmu. O knjizi kada je i ako je uopće pročitam na nekom drugom mjestu u neko drugo vrijeme.

I VAŠEG POTTERA TAKOĐER
Ukoliko dakle već ne mogu svjedočiti o tome je li i koliko je treća knjiga serijala bolja od prve dvije, činjenica da je treće Potterovo pojavljivanje na velikom platnu bolje od prethodnih iz mog kantuna neosporna je i jasna kao dan. Razlog naravno leži na plećima Alfonsa Cuaróna, čovjeka koji je u redateljskom stolcu zamijenio ziheraša Chrisa Columbusa. Stvar je čak i iz mog ne-fanovskog stajališta poprilično shvatljiva, naime dok je Columbus u prvom planu pokušao (i manje više uspio) u svojim djelima oživotvoriti i na veliko platno prenijeti film koji smo svi manje više već zavrtjeli u svojim glavama čitajući knjigu, Cuarón je iščitavajući Rowlingčin roman između redaka čitavoj priči dao svoj osobni pečat i vlastitu maštovitu viziju Potterovih dogodovština. Tamo gdje Columbus ide na sigurno, Cuarón eksperimentira, dok Columbus stavlja naglasak na vizualnu prezentaciju priče i specijalne efekte Cuarón se koncentrira na njene likove i njihova emotivna stanja. Ukupno gledajući, moj je dojam kako je upravo hombre Alfonso svježa krv koja bi serijalu mogla dati novi zamah.

MUKE PO HARRY-u
Već od uvodnih scena, poznavateljima ove filmske franšize jasno je kako se redateljski pristup priči stubokom promijenio. Likovi su pogurnuti vještom Cuarónovom rukom napokon izbili u prvi plan, postali kompleksniji i zanimljiviji. Mali su se glumci iz hrpe klinaca koja maše čarobnim štapićima gotovo preko noći premetnula u u grintavu tinejdžerski čeljad prepunu bunta i zdravog mladenačkog bijesa, Potter poglavito. Mali je Radcliffe napokon izašao iz ljušture uljuđenog dječaka i zaronio u istraživanje tamne strane malog čarobnjaka uza sve muke koje odrastanje i ulazak u pubertet ionako donosi klincima njegove dobi. Općenito, moj je dojam kako je gluma, poglavito "male glumačke postave" filma drastično bolja i uvjerljivija nego u prethodna dva nastavka. Glumačke su kreacije, kako samog Radcliffea tako i ostatka njegove kompanije (Grint, Watson,Felton) nekako suptilnije i daleko uvjerljivije nego što je to do sada bio slučaj. Neću ulaziti u analizu koliko je tome doprinjeo sam redatelj (ionako sam ga već dovoljno nahvalio) a koliko prosta činjenica da su klinci snimajući film za filmom jednostavno sazreli kao glumci no da je napredak očigledan i da se sve skupa odlično uklopilo u Cuarónovu uvrnutu viziju odrastanja u svijetu čarobnjaka i magije to svakako stoji.

LOOK, SPECIJALNI EFEKTI I ATMOSFERA...
... mi također više pašu nego u prethodnim filmovima. Columbusove blješteće vizure i ispolirana scenografija zamijenjena je realističnijim, tamnijim (gotovo ofucanim) tonovima. Sam Hogwarts više ne nalikuje na čarobno mjesto koje kao da je ispalo iz neke od Andersenovih bajki već, baš kako i spada, kao drevno, malko oronulo i pomalo prljavo mjesto prepuno tajni i skrivenih zamki što ne samo da doprinosi općoj atmosferi nejasne opasnosti već i filmu donosi neodoljivi spoj fantazije i realizma. Hrpa specijalnih efekata, kojim je film posve očekivano dupkom ispunjen (hippogriffa, dajte nam hippogriffa povikaše seljaci...), posve je stavljena u funkciju priče a sve je skupa začinjeno lepršavim snimateljskim radom (ovo poglavito vrijedi za izvrsnu upotrebu steadicama) Michaela Seresina (Midnight Express, Angel Heart). Film je ubjedljivo mračniji i jeziviji od svojih prethodnika i čini mi se da upravo u tome leži sva njegova čarolija. Naime kako je to izvrsno primjetio Živorad Tomić, gledanje "Zatočenika  Azkabana" nalik je na vožnju tunelom strave a malo zdravog straha, kada je ova vrsta filmova u pitanju zaista ne škodi nikome.

ZAVRŠNE I PRIJELAZNE ODREDBE
Potter ide dalje, Cuarónovo neprijeporno majstorstvo udahnulo je novi vjetar u jedra serijala pokazavši kojim bi se smjerom franšiza ubuduće trebala kretati. Cuarónovo će mjestu u redateljskom stolcu četvrtog po redu filma, "Harry Potter i plameni Pehar" zauzeti redatelj "Mona Lisinog osmijeha" Mike Newell, i osobno se iskreno nadam da će Mike nastaviti argentinčevim tragom.
Što se konačne ocjene tiče, kod ovakve vrste filmova, moje je razmišljanje tu od sekundarne važnosti, u ovom konkretnom slučaju meritorniji je naime sud mojih klinaca a sudeći po njihovoj vriski tijekom projekcije i grozničavom prepričavanju najsočnijih detalja nakon nje treći je Potter svakako zaslužio dobru ocjenu.

P.S.
U filmu povremeno glumi Gary Oldman i shodno reputaciji rastura svaku scenu u kojoj se ukaže...