Kod gledanja ovakve vrste filmova - debitantski rad uglednog indijskog snimatelja Santosha Sivana djelomično je motiviran istinitim događajima, atentatu na Rajiva Gandhija 1991. - pred vama stoje dva krucijalna pitanja koja ste sasvim sigurno nebrojeno puta postavili sami sebi, naročito još i kada nas aktualna politička situacija (Baski, Čečeni, Irci, Iračani...) svakodnevno sa tim upoznaje, i to na najgori mogući način. Dakle, prvo: poštujete li pravo na slobodu svakog naroda; i drugo: do koje točke  opravdavate (ili razumijete) način borbe kada su svi političko-demokratski oblici iscrpljeni. Kad dobijete odgovore na ta pitanja, bit će vam lakše gledati i ovaj film, premda iz vlastite perspektive nikako ne mogu shvatiti samoubilački čin. Bez obzira radilo se o japanskim kamikazama ili čečenskim "crnim" udovicama. Hoću reći, nema tog svetog cilja zbog kojeg vrijedi umrijeti i to na takav način. Ljudski život je ipak na najvećoj razini poštovanja i cijene. Sa svim ovim nas upoznaje Sivan, baš kao i rješenjem pitanja na koja možda i nemate odgovore. I u tome se jako dobro snalazi (šteta slabije tehničke logistike filma vezane uz zvuk i zvučne efekte, ali zato je fotografija izvrsna) ne navijajući niti za jednu stranu, postavljajući ispred gledatelja samo činjenice tj. sudbinu djevojke koja baš i nema puno izbora u životu. Roditelji poginuli, baš kao i brat u borbi za tamilsku slobodu (čini mi se da je riječ upravo o Tamilima - malo se toga može o tome saznati iz samog filma), pa je na taj način i njen put trasiran. Ne otkrivajući vam baš sve o filmu, toplo ga preporučujem premda nije riječ o remek djelu. Već o filmu koji će vam ponuditi odgovore na brojna pitanja i upoznati vas sa filozofijom, obukom i motivima "mislećih bombi" …

Film je na festivalu u Cairu 1998. osvojio nagradu kao najbolji, te za režiju - i tom prilikom ga je vidio (otkrio) John Malkovich te se potrudio da ga nakon njega vidi cijeli svijet...