Ona naime uopće ne odgovara predožbi koju je tijekom intezivne korenspodencije o njoj stekao, a s vremenom spoznaje da je i većina stvari o kojima mu je pisala jednostavno izmižljena kao i da njegovu izabranicu muče izvjesne stvari iz prošlosti o kojima ne želi pričati. No opčinjen njenom izvanzemaljskom ljepotom i senzualnošću Vargas bez previše razmišljanja prelazi preko uznemirujućih spoznaja te se vrlo brzo ludo i istinski zaljubljuje u Juliju koja ga upoznaje sa dotad nepoznatim svijetom erotskih užitaka. Njegov novopronađeni emotivni život doživljava pravi udarac tek kada susretne privatnog detektiva Waltera Downsa (Thomas Jane) od kojega saznaje kako je njegova ljubav vrlo vjerojatno hladnokrvni ubojica i lopov. Luis naravno s nevjericom odbija u to povjerovati no Julia iznenada nestaje a s njom i sav njegov novac. Razočaran, izdan i obuzet željom za osvetom Luis kreće u potragu za njom...

Cornell Wolrich, poznati noir autor čiji je roman "Waltz Into Darkness" uzet kao predložak ovog filma, zasigurno se sada okreće u grobu. Priča čiji je ogromni filmski potencijal svojevremeno tako dobro iskoristio slavni Francois Truffaut snimivši 1969. godine snažnu emocionalnu dramu pod naslovom "La Sirene du Mississippi" sa nezaboravnim Jean Paulom Belmondom i Catherine Deneuve u naslovnim ulogama, u redateljskim rukama blagorečeno nevještog Michaela Cristophera postala je tek blijedi izgovor za celuloidnu slikovnicu prepunu meke pornografije i banalnih dijaloga. Slavna glumačka imena koja se kočopere na plakatu ovog filma upravo su uludo potrošena, dok je Antonio Banderas svoju rolu koliko toliko uvjerljivo i odigrao Angelina Jolie bez obzira što je u "Kontrolorima Leta" ("Pushing Tin") već pokazala kako uspješno može odigrati misterioznu zavodnicu neuvjerljiva je upravo do neprepoznatljivosti u ulozi žene koje bez vidnog napora i grižnje savjesti manipulira muškarcima, a ukazanje Jacka Thompsona, zahvalnog i zaista kvalitetnog glumca, u maloj i posve beznačajnoj roli Alana Jordana pravo je razočarenje.
Radnja filma posebna je priča. Zaplet i njegovi obrati prepuni su rupa pa se gledatelj cijelo vrijeme filma muči sa pitanjima poput: Zašto bi uigran tim varalica za svoju žrtvu uopće odabrao siromašnog kubanskog činovnika kako je u novinskom oglasu sebe opisao bogati veleposjednik Vargas? Kako to da vrlo traženi kriminalci pred nosom policije kupuju iznimno skupe kuće po cijeloj Kubi a da to nikom od nadležnih ne upadne u oči? Koji bi to pošteni fratar, po cijenu vlastitog progona, pristao pomoći osuđeniku na smrt nakon samo jednom ispričane i ne baš uvjerljive priče? Kao da spomenuto samo po sebi nije dovoljno ova scenaristička tortura cijelo vrijeme je začinjena nebjašnjivim stilskim rješenjima poput beskrajno dugih slow-motiona i stoboskopskih efekata od kojih boli glava i na kojih otpada gotovo polovica filma. Opisano je posebice iritantno ako imamo u vidu da je većina ove američko-francuske koprodukcije snimana na Karibima. Ispada naime da tvorcima "Prvog grijeha" čarobni eksterijeri tog područja nisu nudili dovoljno izazovna vizualna rješenja pa su, na žalost publike, u realizaciji filma bili prisiljeni pribjegavati upravo TV-spotovskim zahvatima.
Kraj filma, umjesto okončanja patnji, njegovim gledateljima posve bespotrebno donosi još jedan udarac. Naime odgledamo li primjerice film sa tragičnim završetkom, on u nama obično izaziva žal zbog gubitka ili barem osjećaj nemoći pred neizbježnim, a ako film pak ima sretan završetak osjećamo olakšanje i optimizam. Kad nakon dvosatnog davljenja publike u "Prvi grijeh" napokon zavrži gledatelj ne osjeća ništa drugo osim prevare te žalosti za uludo potrošenim vremenom i novcem.