Nakon dva izleta u tzv. zabavniji žanr (Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal), Vinko Brešan, najuspješniji redatelj novije hrvatske povijesti, odlučio se uhvatiti ukoštac sa nečim sasvim drugačijim, svakako delikatnijim, zahtjevnijim, ozbiljnijim i angažiranijim. Daleko od toga da na svoj način nisu i dva prethodna rada bila angažirana, no sa "Svjedocima" je autor otišao veliki korak dalje. I to u državi u kojoj je deset godina zastupana teza odaslana sa najviših državnih i pravosudnih pozicija: u obrambenom ratu ne može se počiniti (ratni) zločin!? Svakom normalnom jasno je u kakvom je okruženju film nastajao, i jedina zamjerka bila bi da se s ovako nečim trebalo krenuti mnogo ranije pa na kakav otpor se nailazilo. I onda bi i javnost i publika bili suočeni s nečim sasvim drugačijim, ne gurajući vlastite zločine i kriminal pod tepih. Bilo kako bilo, riječ je o vrlo hrabrom filmu nelinearne strukture priče, filmu koji ne relativizira već konkretizira i individualizira zločin, filmu kojim se barem na trenutak (od 90 minuta) podsjećamo što se sve događalo u ime "svete" borbe za nezavisnost. Borbe u kojima je mnogima bilo mnogo toga dozvoljeno, borbe u kojoj su mnogi mnogo toga radili. I ako od ovog filma u budućim analizama i retrospektivama hrvatske post-ratne kinematografije ne bude ništa ostalo osim podsjećanja (na vrijeme koje smo zajedno proživljavali i zajedno bili prozivani), učinjeno je dosta. Zločini jesu bili individualni, ali smo ih svi nosili na svojim leđima. Zato jer je, po službenim stavovima, tako moralo biti. Brešan se ne želi složiti s tim i to demantira, Brešan jasno govori o zlu koje je proisteklo iz takve pozicije i o zlu koje je proizvela tadašnja službena politika. A nenaplaćeni računi još uvijek nam stižu…