Prije svega moram neskromno izjaviti kako sam se "Planetom Tame" oduševio odmah u startu, tj. već u kinu a ne kao ameri koje je film zapalio tek nakon što je na tržište izbačeno njegovo DVD izdanje. Premisa filma je doduše bil čisti rip-off Scottova "Aliena" no struktura priče o grupici različitih likova sticajem nesretnih okolnosti zarobljenih u smrtonosnoj zamci prisiljenih da u borbi za vlastite živote međusobno surađuju usprkos svim svojim različitostima i antagonizmima, usprkos malom budžetu (ili pak upravo zahvaljujući njemu) bila je spretno i sretno ukalupljena u izrazito gldeljiv film koji je po mom osobnom mišljenju na koncu urodio Riddickom kao jednim od najintrigantnijih originalnih SF junaka u posljednjih desetak godina.

Sequel "Planeta Tame" usprkos epskom prizvuku njegova naslova nažalost sve je samo ne kvalitetan nastavak uspješnog recepta originala. Razlozi ovome su jednostavni i na ovom mjestu već bezbroj puta ponavljani: krhka scenaristička struktura koja na svojim nejakim plećima jednostavno nije u stanju nositi bjesomučnu akciju i neumjereno poigravanje specijalnim efektima i računalskom grafikom (što već prerasta u kroničnu boljku novovjekog Hollywooda).

Priča filma, dozvolite mi malo pjesničke usporedbe, nalik je na nepovezano buncanje šizofreničnog pisca na opijatima.  Twohhyev je scenarij jednostavno rečeno očajan, sastavljen od pregršt klišeja i hrpe dijaloga koji kao da su pokupljeni iz neke od epizoda onih animiranih X-mena ili Spidermana koje klinci kroz jutro gutaju na TV-Novi. Osnovna ideja o Necromongerima, spodobama nalik na Borgove iz "Star Trek" koji se poput jata skakavaca kreću kroz univerzum doslovce gutajući svjetove u bjesomučnom i konstantnom procesu potpune asimilacije i Riddicku kao "posljednjem mohikancu" drevne rase koja ih je jedina u tome mogla spriječiti nudila je doduše rukohvat dobrog materijala za potencijalno kvalitetnu SF sagu no sve se to rastočilo u Twohhyevim nemuštim redateljsko-scenarističkim rukama.

"Riddickove kronike" djeluju poput raštimanog sata na svim razinama. Na onoj osnovnoj filmskoj, film "odlikuju" neujednačen tempo, pretjerana upotreba CGI-ja i napadna montaža zahvaljujući čemu se usprkos nekoliko solidno sazdanih i stvarno uzbudljivih akcijskih scena ne uspijevaju sklopiti u jedinstveni i koherentan filmski doživljaj.

Promatramo li ih pak samo kroz strogu SF optiku rezultat je još gori. SF kao žanr, osim u slučaju parodije, jednostavno ne trpi znanstvene, logičke i tehnološke rupe kojih u "Kronikama" ima više no u prosječno velikom švicarskom siru. Dokle seže cenaristička šeprtljavost i upravo bezobrazno potcjenjivanje gledateljske inteligencije najbolje ocrtavaju scene bijega sa Krematorije, planeta zatvora čiju površinu zbog njegova specifičnog položaja matično sunce jednom dnevno doslovce spaljuje.
Ne mareći previše za fizikalne zakone Twohy i njegova ekipa lumena osmislili su bijeg upravo tim pravcem, sumanutom  trkom pred nadolezećim paklom plamene zore. Usprkos činjenice što su rečene scene vizualno najdojmljiviji dio filma teško je u nekoliko rečenica opisati svu redikuloznost istih. I dvanaestogodišnj klinci u redu ispred mene uz smijeh su skužili kako je posve bedasto pred sunčevom jarom koja je u stanju ljudsko tijelo u trenutku spaliti u pepeo skrivati se u zaklon sjene a da ne govorimo o tome kako bi tako razarajuća globalna vatrena oluja već u prvom krugu posve spalila atmosferu planeta pa bi disanje čaki tijekom noći na površini bilo jednostavno nemoguće.
No nije sve ni tako crno, "Kronike" primjerice nude čitav niz zgodnih scenografskih detalja od kojih su svakako najzanimljivji svemirski brodovi Necromonga nalik na glavate kipove sa Uskršnjeg otoka, zatim tu je lik air elementala kojeg tumači Judy Dench a kojeg kao veliki poklonik D&D-a smatram poprilično uspjelim i na koncu tu je i sam Vin Dizl, koji usprkos posvemašnjoj bedastoći kompletnog filma i dalje uspjeva ostaviti dojam arhetipskog filmskog heroja.
Kad smo se već dotakli glumaca smatram kako je odabir Alexe Davalos za ulogu Kyre vrlo dobro pogođen (između nje i Diesela zgodila se posve zgodna i opipljiva vibra), izbor pak Colma Feorea za Lorda Marshalla potpuni promašaj, zaludu mu sav onaj oklop vođe Necromonga ovaj kanadski glumac naime nebi utjerao strah u kosti ni mojoj babi dok za nastup Judy Dench u filmu ne vidim previše razloga osim ukoliko u pitanju nije bila osobna glumičina želja da se u zrelim godinama i nakon čitvaog niza nastupa u ozbiljnim filmovima okuša i u jednom SF-u što je pak producentima dalo prigodu da iskušaju još poneki zgodan CGI efekt.

Nakon svega viđenog, zaključak kako je usprkos svoj pompi producenata kako ćemo svjedočiti rođenju nove interstelarne sage u pitanju bilo tek pusto obećanje bez pokrića nameće se sam po sebi, "Riddickove Kronike" su naime toliko slab filma kako za njegovo rastezanje u serijal zaista nema nikakvog valjanog razloga.