Istina je dakle posve jednostavna: oduzmete li legendi sve one mitske pojedinosti priča djeluje nezanimljivije i manje zabavno. Bez Merlinovih čarolija, mača u kamenu i jezerske vile, potrage za Svetim gralom i ljubavnog trokuta između Arthura, Guinevere i Lancelota priča o Arthuriusu i njegovom boju sa saksoncima više nalikuje na narodnu predaju o boju između kraljevića Marka i Muse Kesedžije. Pri tome osobno smatram kako je saksonski Musa pardon Cerdic u izvedbi (zahvaljujući makeupu) gotovo neprepoznatljivog Stellana Skarsgarda izgleda daleko iskonskije, zanimljivije i intrigantnije od Clive Owena u Arthuriusovu oklopu. Don't get me wrong, Owen je dobar glumac, provjerena britanska škola ali čovjeku jednostavno fali karizme za heavy epski lik Arturova kalibra.
Ergo odbijemo li dakle čarolije, nadnaravne pojave i mistiku originalnog mita ostaje nam ogoljeni kostur vjrojatne ali kako rekoh neuzbudljive epizode britanske povijesti nakon povlačenja Rima iz svoje najzapadnije kolonije. Naganjanje kelta i od Rima prevarenih Arturovih vitezova sa krvožednim hordama saksonaca podsjetilo me na Kurosawinih "Sedam Samuraja" ili Sturgesovih "Sedam Veličanstvenih" umotanih u srednjovjekovno ruho u kompletu sa blijedom kopijom nadahnjujućeg govora Williama Wallacea pred odlučujuću bitku u "Braveheartu". Čak je i očekivani, i imajući u vidu nadnaravnu ljepotu Keire Knightley u ulozi Guinevere, obećavajući ljubavni trokut između nje Arthura i Lancelota preranim usmrćivanjem ovog potonjeg spao na tupi kut propuštene prigode intrigantnog ljubavnog podzapleta.
Prava šteta zapravo. Arturovih sedam "samuraja" pardon vitezova, zanimljiva je hrpica likova koja se u rukama vještijeg (tvrdoglavijeg, samostalnijeg) redatelja mogla zaista izdignuti u ekipu arhetipskih junaka nalik na Kurosawine ili Sturgesove. Fuqua iskazuje poprilično vještine u režiranju bitaka od kojih barem jedna, ona na površini zaleđenog jezera djeluje zaista impresivno i štono bi bosanci rekli pravo epski no filmu u cjelini ipak na koncu fali ono nešto što odvaja pravu fimsku epiku od obične kino zabave.
Zaključak: "Kralj Arthur" nesupio je ekspirment destilacije jednog mita, rezultat je nažalost baš kao i voda za pegle aseptičan i pomalu bljutav. Što se mene osobno tiče, kad je mit o kralju Arturu u pitanju Boormanov "Excalibur" i dalje ostaje no. 1. |