Kad se spomene ime Tony Scotta brata puno poznatijeg (i cijenjenijeg Ridleya), čovjek odmah zna da ga čeka frenetična režija i videospotovsko poigravanje kamerom. "Tjelesna straža" u potpunosti slijedi Scottov trademark sa dvojakim i dvojbenim učincima...

Da Scott zna znanje dokazao je još u svojoj "Pravoj Romansi" baš kao i da se obožava pretjerano poigravati vizualnim komponentama filma (pogledati još i  “Grimiznu plimu” - 1995. i “Državnog neprijatelja” - 1998.). "Tjelesna Straža" kako rekoh u uvodu, nije iznimka od njegova poznatog stila štoviše riječ je o filmu u kojem Scott gura stvari još dalje.
Razvidno je to već iz frenetičnog uvoda u oporu i surovu priču o krvavoj svakodnevici današnjeg urbanog Meksika u kojem su otmice poznatih i bogatih uobičajen i svakodnevan biznis u kojem profitiraju kriminalci, odvjetnici i policija. Čvrstu dramsku strukturu i vješto vođenje priče Scott pokušava naglasiti i nadgraditi različitim redateljskim intervencijama poglavito na vizualnom nivou.
Brzom izmjenom kadrova, korištenjem različitih filtara i povremenim interveniranjem u samo tkivo filmske vrpce (tijekom kojega film izgleda namjerno loše skrpljenom arhivskom materijalu) redatelj pokušava i u većini slučajeva uspijeva dobiti na njenom realizmu. Ovaj gotovo dokumentaristički pristup unosi doduše dašak svježine i originalnosti u stereotipima inače opterećen žanr kriminalističke drame no s vremenom, poglavito zahvaljujući pretjeranoj dužini filma od gotovo dva i pol sata, polako postaje napadno zamoran.
Sa druge strane priča filma je zanimljiva i intrigantna (vrlo dobar rad Brian Hegelanda - (“L.A. povjerljivo”, “Mistična rijeka”). Surovoj svakodnevici velegrada kojim vlada kriminal i korupcija suprostavljen je poetični podkontekst (po mom osobnom mišljenju nažalost ipak nedovoljno iskorišten) neobičnog i toplog odnosa između tjelohranitelja pijanca, propalog specijalca CiA-e (uobičajeno dobar Denzel Washington) i njegove male štićenice (fenomenalna Dakota Fanning). Vibra između Washingtona i Fanningove toliko je dobra da kad na koncu dođe do krvave otmice klinke gledatelj njegovu žeđ za osvetom i krvlju doslovce može okusiti pod jezikom.
Slijedi već viđena, frenetičnim ritmom satkana storija o osveti i iskupljenju posve prigodno prožeta nizom krvavih i akcijom nabrijanih sekvenci.
Kad se prašina na koncu slegne i krv prestane teći, dojam je kako je Scott svojim redateljskim pristupom "čovjeka na rubu nervnog sloma" ipak pokušao prikriti izbjegavanje dubljeg zalaženja u dramaturgiju. Čini se naime kako je svo spomenuto vizualno šarenilo priče na koncu ipak trebalo biti nadomjestak za eventuano kompleksnije propitivanja motiva i međuodnosa njenih glavnih likova.
Od ovog Scotta, ruku na srce, to i nije bilo za očekivati.