Kao prvo jedna pripomena, neskromno si naime mogu ustvrditi da sam stari i iskusni horor fan koji u svojoj dugogodišnjoj fanovskoj karijeri na prste jedne ruke može nabrojiti horore od kojih su mu dlačice na zatiljsku ostale nakostriješene i nekoliko sati nakon završetka filma.

Splatter horor je posebna podžanrovska priča iz koje bi izdvojio samo dva spomena vrijedna gledateljska iskustva od kojih prvo ide na račun gospodina Jacskona i njegova "Bad Tastea" filma koji je na naizgled nemoguć način uspio spojiti punokrvni horor krvi i iznutrica, SF priču i crnu komediju i sve to sa budžetom od otprilike 16 dolara... australskih naravno.

Drugi je pak Hooperov ozloglašeni "Teksaški masakr motornom pilom" iz 1974. godine. Film čija je fama do mene doprla nekoliko godina prije nego što sam ga pogledao i jedan od rijetkih filmova za koje mirne duše mogu reći da ih je čak i fanu dovoljno pogledati samo jednom u životu. Nikada prije a ni poslije nisam naime gledao horor ove vrste pri kojemu je iskustvo gledanja toliko blisko stvarnoj noćnoj mori iz koje se jedva čekate probuditi, film koji vam veže utrobu u čvor nelagode, film koji je istovremeno i strašan i odvratan i koji vas tjera pišat' i vrištat' iz petnih žila u isti mah.

Imajući rečeno u vidu moram priznati da sam bio poprilično zabrinut kada je do mene doprla vijest o snimanju remakea i to još pod producentskim okriljem Michaela "Pearl Harbour" Baya nisam se previše oduševio idejom. Hooperov film naime u mom booku spada u svete ikone žanra i ideja o njegovom faceliftingu u izvedbi poluanonimnog Marcusa Nispela, čovjeka koji u životu do tada nije snimio ništa duže od glazbenog video spota bila je ravna blasfemiji.

Ergo dokopah se filma neki dan i sa strahom u srcu ga odgledah i mogu vam reći da su Bay, Nispel i Scott Kosar (tip koji potpisuje scenarij) odradili vrlo dobar posao. Premda dakle novi "Masakr" vizualno izgleda speglan do blještavila, dinamičnije a što se samog nasilja tiče čak i eksplicitnije od izvornika moje je mišljenje da mu ipak nedostaje ona istinska tenzija i mučnost Hooperova filma koja vas šiba direkt u solarni pleksus. Razumljivo, ipak je riječ o remakeu i filmu koji je sniman u drukčijim okolnostima i drikčijem vremenu. Ono što, za razliku od primjerice dosadnog i neuspjelog Gus Van Santova kopiranja Hičkokovog "Psiha" kadar po kadar, oduševljava, jest Nispel-Kosarov svjež i originalan pristup poznatoj nam priči što posebice vrijedi za njen dokumentaristički uvod i šokantan kraj napravljen u istom stilu.

Da zaključim, horor poklonike koji nisu gledali originalan "Teksaški Masakr" ovaj film će svakako zadovoljiti i nagnati na nekoliko desetaka neartikuliranih vriskova, iskusnije uživatelje u žanru krvi i iznutrica koji su Hooperov film gledali tek će podsjetiti na strah i nelagodu koji su iskusili gledajući izvornik no i jedni i drugi moraju se složiti kako se radi o neusporedivo uvjerljivijem hororu od svih onih očajnih nastavaka (a čini mi se da ih je bilo tri ili četiri nemojte me sad fatat za riječ) koji su uslijedili nakon što je originalni film stekao svoj i do danas nedodirnuti kultni status.

P.S.
Mislio sam da bi vas moglo zanimati pa sam iskopao i ovaj podatak: pila kojom vitla Leatherface u originalnom filmu iz 1974. godine je Poulanova motorka 306A koja je u remakeu zamijenjena nešto modernijom Husqvarnom 359 sa šezdeset centimetarskim mačem.