Oscari su poodavno za nama i sada svi već znate da se Altmanov "Gosford Park" od sedam nominacija domogao samo jednog zlatnog patuljka i to onog koji je pripao njegovom mladom pulenu Julian Fellowes kategoriji za najbolji originalni scenarij i to posve zasluženo bez obzira što je riječ o debitantskom radu. Uza svo dužno poštovanje ovogodišnjoj konkurenciji opće je mišljenje da je i ovaj put Američka filmska Akademija nepravedno zaobišla Altmanov rad jer se većina filmskih kritičara slaže kako je riječ o jednom od najzrelijih i najzaokruženijih djela ovog kultnog filmskog umjetnika... No prepusti ćemo vam da ocjenu o tome donesete sami nakon što odgledate ovaj film koji vam od srca preporučujemo.
Prvo što upada u oči kod "Gosford Parka" je pedantnost, predanost i nevjerojatno istančan osjećaj za detalje kojim je Altman na filmskom platnu oživio davno zaboravljeni stil života britanskog visokog društva između dva rata i to ne samu u smislu dokumentarističke faktografije već i ono fino tkanje osjećaja morala te socijalnih i klasnih aspekata društva u to doba. Altman se u tom nastojanju vrlo uspješno poigrava različitim tehnikama snimanja i osvjetljenja pa su primjerice scene u kojima sudjeluju likovi iz viših društvenih slojeva bogate koloritom i raskošnim osvjetljenjem dok su scene koje prate poslugu snimane kroz žute filtere na kamerama kako bi iste ispale isprane i šture čime je uspješno i vrlo suptilno naglašena, u ono vrijeme vrlo jasno povučena, granica među društvenim klasama. Ovaj zanimljiv eksperiment vizualne distinkcije različitih klasa, za kojeg velike zasluge ima i redateljev sin Steven (inače scenograf) osim što je neosporno originalan izvanredno djeluje na gledatelje u potpunosti im omogućavajući da osjete i razumiju osjećaje i atmosferu koji vladaju u filmu.
Ono što je nakon prvih petnaest minuta filma također vrlo jasno je da je Altman jednako tako promišljeno i sa istom pedanterijom pristupio i izboru glumaca. "Gosford Park" pravi je mali priručnik tipa "tko-je-tko u današnjoj britanskoj glumačkoj eliti" iz kojeg je vrlo teško, ako ne i nepravedno, bilo koga posebice izdvojiti (zgodna anegdota kružila je hollywoodom tijekom dodjele ovogodišnjeg Oscara, naime šuškalo se da su neki od članova Akademije, odgledavši "Gosford Park", ozbiljno razmatrali prijedlog da se u dodjelu uvede kategorija najboljeg skupnog glumačkog nastupa). Možda tek Maggie Smith u ulozi kontese od Trenthama koja u svojim scenama naprosto razara svoje sugovornike svojim duhovitim "one-linerima" oštrim poput noža (obratite pozornost na njeno efikasno obračunavanje sa Mr. Novellom). Ostatak glumačke ekipe tek je korak iza nje, Hellen Mirren izvanredna u ulozi glavne služavke, Kirstin Scott-Thomas u vrlo dobroj roli snobovske lady Sylvie, uvjerljivi alkohilizirani batler Jennigs u izvedbi Alana Batesa te Stephen Fry kao (možda i pomalo prenaglašeno) nesposobni Inspektor. Izvanredna, vrlo dobro usklađena i razigrana glumačka postava koja je uvelike doprinjela da film dobije onaj štih za kojim je Altman očigledno težio - umjetnički elegantnu i stiliziranu mješavinu kriminalističke misterije u najboljoj maniri klasičnih britanskih krimića i samo sebi svojstvene poluironične komedije manire. |