Već pri prvim najavama snimanja "Hannibala" bilo je jasno da će tijekom njegove distribucije usporedba sa njegovim prethodnikom "Kad jaganjci utihnu" biti neizbježna i to preko granice uobičajenih kritičarskih "original ili sequel" debata. Možda je upravo to neizbježno usporedno seciranje oba filma i bio jedan od najvažnijih razloga zašto su sudjelovanje u nastavku priče o dr. Lecteru glatko odbili i redatelj Jonathan Demme i glavna zvijezda originala Jodie Foster. Jednostavno njih dvoje su, da parafraziramo Demmeove riječi, u "Jaganjcima" rekli i pokazali sve što su imali na zadanu temu. Nakon gledanja "Hannibala" njihov potez postaje još jasniji. Ovdje naime nije riječ o horroru, upečatljive osjećaje strave i nelagode koje su "Jaganjci" tako uspješno budili kod gledatelja "Hannibal" ne uspijeva ponoviti, čak je i količina eksplicitnog nasilja izuzmemo li fantazmagoričnu završnu scenu daleko manja no u njegova prethodnika, a o neponovljivoj kemiji koju su u dočaravanju morbidnog odnosa dvaju glavnih likova uspjeli ostvariti Jodie Foster i Anthony Hopkins nema niti govora. Sasvim je dakle jasan stav mnogih kritičara da je od sva tri filma snimljenih po romanima Thomasa Harrisa (ne zaboravimo "Manhunter" iz 1986. godine koji je po romanu "Red Dragon" režirao Michael Mann) "Hannibal" daleko najslabije djelo.
Sve navedeno ipak ne znači da je riječ o lošem filmu - nipošto. "Hannibal" je svemu usprkos, stilski vrlo dotjeran filmu (što je od Ridleya Scotta bilo i za očekivati) koji kao psihološka drama, funkcionira na vrlo viskom nivou (što je pak od Scotta kao prvenstveno akcijskog redatelja ipak malo iznenađenje). Promatramo li pak film u strogim žanrovskim okvirima trilera, narativna ekspozicija je malo sporija što doduše šteti dinamici priče ali s druge strane jača njenu dramaturgiju. Film stoga ne obiluje spektakularnim trenucima već se razvija polako i postupno dajući tako gledatelju izvanrednu mogućnost dubljeg uvida u razmišljanja i motive njenih glavnih junaka. Usprkos mnogim nedoumicama može se dakle ustvrditi kako su scenaristi David Mamet i Steve Zaillian odradili više nego dobar posao pretačući u najmanju ruku kontoverzan Harrisov roman u pitak filmski scenarij.
Anthony Hopkins gotovo je rutinski kvalitetno odradio svoj posao premda njegovom Dr. Lecteru ovaj put ipak fali ponešto od one demonske zloće koja nas je toliko užasavala u originalu. Julliane Moore je pak hrabro i začuđujuće dobro odradila lik 10 godina starije, sada već cinične i razočarane FBI agentice Clarice Starling, no s vremena na vrijeme jasno se vidi kako se u koži lika koji je svojevremeno tako maestralno odigrala Jodie Foster ipak ne osjeća baš najugodnije. Od ostatka glumačke ekipe treba istaknuti još i predivnu epizodu Giancarla Gianninia (inače dio filma koji se odvija u Firenci ujedno je i najimpresivniji) kao i totalni promašaj sa Gary Oldmanom u ulozi poremećenog Masona Vergera. Oldman, inače specijalista za uloge dijaboličnih likova, pod maskom unakaženog Vergera apsolutno je neprepoznatljiv pa je njegova neprijeporna sposobnost dočaravanja stanja bolesnih i poremećenih umova spala samo na glas što je teško shvatljiv i žaljenja vrijedan propust.
Da zaključimo riječ je o dobrom filmu čije loše strane izranjanju na svijetlo dana tek u usporedbi sa njegovim prethodnikom. Usporedbi koja je nažalost neizbježna. |