Osim kratkog dijela u kojemu je pokazano kako je Frau Junge dobila ovaj posao, vrijeme radnje se odmah premješta u 1945. godinu i tu ostajemo do kraja. Alexandra-Maria Lara glavna je glumica i osim Ganza u ulozi Hitlera ima najveću minutažu. No gotovo svi ostali glumci koji su s njom u kadru kradu joj scene. To posebno važi za likove Magde Goebbels (Corrina Harfouch), Eve Braun (Juliane Köhler), Alberta Speera (Heino Ferch) pa i Hermanna Fegeleina (Thomas Kretschman). Krivica za to uopće ne leži na Lari, no stječe se dojam da je lik tajnice poslužio samo da nas, publiku, uvede unutar bunkera, da bi se dalje sve svelo na njeno puko pojavljivanje u kadrovima.
Zato su svi ostali glumci iznjeli film sjajnim rolama. Bruno Ganz kao ostarjeli, pogrbljeni Führer je upravo maestralan. Nevjerojatno je dobro uhvatio i Hitlerovu gestikulaciju i govor, posebice prijeteće režanje kada ga uhvate napadi bijesa. Film je izazvao mnoge polemike zbog načina prikazivanja Hitlerove ličnosti. Moram priznati da nakon odgledanog filma sve te polemike smatram uistinu besmislenima. Valjda bi te kritičare umirilo da je Hitler prikazan kao vampir ili trolovsko čudovište netom pobjeglo iz koje Tolkienove knjige, ali je prikazan upravo kao ono što je i bio – najobičniji pripadnik ljudske rase, kojoj ovakvi izleti u ludilo i bestijalnost nikada nisu bili strani. Jer koja bi normalna osoba patila zbog ubojstva vlastita psa, da bi se na njemu iskušala učinkovitost otrova koji misli na sebi primjeniti, a nekoliko trenutaka kasnije izdala naređenje za uništenje vlastita naroda jer je zakazao u ispunjenju njegove povijesne misije. I upravo se takvim, diskretnijim pristupom, kao i učestalim promjenama duševna stanja od dobrostivosti i ljubaznosti, pa do razorna bijesa, još i više potencira sav užas utjelovljen u toj osobi. Ganzu su mnogi savjetovali da se ne prihvaća ove uloge, no ovaj iskusni glumac koji je surađivao sa nekim od najpoznatijih njemačkih režisera (Wenders, Herzog) poslušao je svoj instinkt i nije pogriješio.
Corrina Harfouch kao Frau Goebbels je jednako tako dobra. Scene u kojima ubija šestoro vlastite maloljetne djece tražeći od njih da ispiju „lijek“ (otrov dakako) nevjerojatno su mučne za gledanje, pogotovo kad najstarija djevojčica odbije ispiti tekućinu, pa ju majka na taj čin prisiljava. Lice te žene u tim trenucima je hladno poput maske, s njega se ne da iščitati niti jedan osjećaj, kao da je ona već u tim trenutcima bila mrtva. Nevjerojatna gluma. Ali moram spomenuti još jednog glumca čija je uloga bila nevelika. Radi se o Matthiasu Habichu, lječniku koji će Hitlera upoznati sa djelovanjem otrova. Bilo mi je izuzetno drago ponovno vidjeti nekadašnjeg kapetana Sheringhama iz serije «Jack Holborn» snimljene u njemačko/jugoslovenskoj koprodukciji, a koja se snimala i u našim krajevima (Dubrovnik).
Atmosfera života u bunkeru je odlično uhvaćena, upravo onakva kakva je i bila. Očito je da svi stanovnici koji borave u njemu polako gube korak s realnošću, a prvi među njima je njihov vođa koji na mapama upravlja nepostojećim i pregaženim i potučenim vosjkama koje bi trebale donijeti spas opkoljenome gradu. Ni tada i ni u takvoj situaciji nitko mu nije imao hrabrosti raći da su sve to isprazne tlapnje i da spasa nema. Vrhunac irealnosti svakako je proslava Führerova rođendana koja se odvijala dok je protivnička artiljerija još jednom žestoko tukla grad. Za tako vjeran prikaz zaslužna je knjiga poznatog njemačkog povjesničara Joachima Festa «Inside Hitler's Bunker» («Unutar Hitlerova bunkera»), koja je uz memoare Frau Junge, poslužila (po mom sudu i najvećim dijelom) kao predložak za film.
I svi ostali detalji, koje možemo na tu temu, naći u povjesnim knjigama prikazani su u filmu, od gotovo nemogućeg dolaska Hanne Reisch (nevjerojatne avanturistkinje, s još nevjerojatnijim zanimanjem, bila je probni pilot i između ostalog testirala je i prve mlazne avione) i Rittera von Greima u bunker na oproštaj s Hitlerom, pa do povratka Alberta Speera u bunker da bi priznao Führeru kako je sabotirao njegovu naredbu o spaljenoj zemlji. I neke od najpoznatiijih slika koje se mogu naći u povjesnim udžbenicima vjerno su rekonstruirane u filmu, poput one sa zadnjim Hitlerovim izlaskom iz bunkera i dijeljenja odlikovanja pripadnicima Hitler-Jugenda.
U gotovo dva i pol sata trajanja nema se osjećaj da je film predugačak i razvučen, niti na momente nema praznog hoda. Ako je i moglo biti bojazni izborom Olivera Hirschbiegela za redatelja, čovjeka čiji su dotadašnji radovi vezani uz TV serije «Inspektor Rex» ili «Tatort», ovim je filmom raspršio sve sumnje o svome umijeću. Doduše dobrim dijelom za to je zaslužan i iskusni producent Bernd Eichinger koji je producirao i naslove kao što su «Ime ruže», «Beskrajna priča»,»Posljednji izlaz za Brooklyn», a koji će potpisati i scenarij ovoga filma....
Iako nije primarno fokusiran na prikaz same bitke za Berlin, i ima vrlo malo vanjskih kadrova, «Hitler- konačan pad» izuzetna je ratna drama i veliki umjetnički trijumf za sve učesnike. |