Vizualno je film besprijekoran. Bilo da je riječ o pejsažima, poigravanju bojom (ponajviše plavom, zelenom, crvenom i bijelom) ili pak koreografiji borbe, film zaslužuje najviše ocjene. Izdvojio bih scenu u kojoj Mei pomoću tkanine upravlja mačem te naravno sekvencu u bambusovoj šumi, naspram koje se konkurentna iz 'Tigra i zmaja' doima kao dječja igrarija.

Film nadmašuje prethodnika i u bolje doziranom omjeru priče i borbenih sekvenci. To naravno ne znači da se veći dio filma svodi na dijaloge, već samo da je likovima ostavljeno puno više mjesta za izradu odnosa. Taj dio je jako bitan jer situacija nipošto nije onakva kakvom se čini, pa dosta toga ovisi i o najsitnijim detaljima koji dolaze do izražaja debelo nakon svoje, naoko nebitne pojave. Razvoj tih odnosa bitan je i radi konačne sudbine glavnih likova u kojoj do izražaja dolazi glavni motiv filma, ljubav. Borbeni dio riješen je elegantno, tokom čitavog filma nemate osjećaj da se količinom pretjeruje (kao što je često bio slučaj sa 'Heroom'), čak i onda kada dvije sekvence stižu gotovo jedna za drugom. Pravi je užitak gledati koplja bambusa kako stvaraju kavez oko likova, vještinu bacanja letećih bodeža i let strijela do svojih meta.

Zamjerke su relativno sitne, istaknuti ću samo to što na dijelove film zapada u monotoniju, pogotovo što se tiče interakcije Mei i Jina. Gluma je također na par mjesta tipična istočnjačka, malo manje teatralnosti ne bi škodilo.

Kako Hollywood sve češće (da ne kažem gotovo uvijek) gleda na konačni saldo na svjetskim blagajnama prije negoli na kvalitetu proizvoda, izleti istočnjačkih projekata na zapadno tržište su svakako poželjni. Pogotovo ako se radi o filmu koji s lakoćom ponizi američke 'akcijske spektakle desetljeća' kako akcijskim, tako i narativnim dijelom, kao što je riječ kod 'Kuće letećih bodeža'. Preporuka.