  |
|
| HRVATSKI NASLOV: |
| BESMRTNIK |
| NASLOV ORIGINALA: |
| Immortal |
| REŽIJA: |
| Enki Bilal |
| SCENARIJ: |
| Enki Bilal |
| GLAVNE ULOGE: |
| Linda Hardy, Thomas kretschman, Charlote Rampling. |
| ŽANR: |
|
Akcijski /
Fantastični
|
| DISTRIBUCIJA: |
| UCD |
| TRAJANJE: |
| 102 min |
| GODINA: |
| 2004 |
| WEB: |
| Immortal |
| IZDANJE: |
 |
| zanimljiva gradacija na kraju....zanimljivo s Immortalom je što sam čuo toliko oprečnih ocjena o njemu - večim djelom loših ali ima i onih drugih da me zanima što je to besmrtno loše!!!!! |
|
| IMHO; najlošiji dio filma je plitka priča, a o pokradenim stereotipima sam dovoljno rekao u tekstu. Pogledaj, baš me zanima tvoje mišljenje. |
| Komentar: Gand 24.05.2005. |
|
Strip na velikom platnu
IMMORTEL (AD VITAM)
2004, Red: Enki Bilal
Znanstveno fantasticna drama Immortel (ad vitam) (kod nas prevedena kao Besmrtnik) treci je cjelovecernji film francuza jugoslavenskog porijekla Enkija Bilala (pravim imenom Enes Bilalovic), inace jednog od najpoznatijih europskih crtaca stripa.
Redateljski debut ostvario je 1989. godine filmom Bunker Palace Hotel sa Jean-Louisom Trintignantom, Carole Bouquet i Marijom Schneider, a polovicu glumacke ekipe pronasao je medju umjetnicima sa prostora bivse Jugoslavije poput Svetozara Cvetkovica, Ljube Tadica i Mire Furlan izmedju ostalih...
1996. uslijedio je Tykho Moon sa veteranom francuskog filma Michelom Piccolijem i internacionalnom zvijezdom Julie Deply.
Immortel (ad vitam) predstavljen prosle godine na europskim i svjetskim festivalima zasnovan je na radnji i likovima iz Bilalovih strip-albuma La Foire aux immortels (Sajam besmrtnika) iz 1980. i njegovog izvrsnog nastavka La Femme Piege (Zena klopka) iz 1986. godine, prva dva dijela trilogije Nikopol koju ce autor 1992. zatvoriti albumom Froid Equateur (Zamrznuti Ekvator).
Iako je za glavnu zensku ulogu Bilal vjerojatno prizeljkivao Isabelle Adjani prema kojoj je i crtao heroinu trilogije Jill Bioskop, izbor je pao na mladju i manje poznatu Lindu Hardy, sa tek dva filma i jednom tv-serijom iza sebe. Nikopola tako ne tumaci Bruno Ganz nego njegov zemljak Thomas Kretschmann, poznat po ulogama njemackih oficira iz drugog svjetskog rata (Stalingrad, U-571, The Pianist, In Enemy Hands, Der Untergang,...) ali i hitova kao sto su Blade II i Resident Evil: Apocalypse. (Uskoro cemo ga gledati i u Peter Jacksonovom spektaklu King Kong.) Podrsku im daju jos uvijek dobro drzeca Charlotte Rampling i neizostavni Jean-Louis Trintignant.
Uz veliku pomoc digitalne tehnologije i na nacin na koji se ona cesto koristi u kreiranju video-igara Bilal nam uspijeva docarati mracnu viziju buducnosti i propadanja svijeta kakav poznajemo sa stranica njegovih stripova, ali zbog prevelikog broja uloga koje su odradili kompjutorski stvoreni likovi citavo ostvarenje pocinje opasno nalikovati vise na video-igru nego na filmsko djelo, ozbiljnu dramu kakvoj je ocigledno tezio redatelj. Ostaje nejasno zasto se u nekim slucajevima radije odlucio za kompjutersku animaciju nego za prave, zive glumce (posebno onda kada se radi o ljudskim karakterima koji ni sa fizickih predispozicija ne zahtijevaju nikakve obicnom covjeku neizvedive stvari) jer bi likovi od krvi i mesa, pa makar i na u postprodukciji dodanim pozadinama, sigurno dali vecu tezinu i pridonijeli vecoj uvjerljivosti filma. Uostalom, ako je Guillermo del Toro za ulogu Hellboya (rogatog, repatog, crvene koze i preko dva metra visokog stvorenja iz pakla!) u adaptaciji istoimenog stripa Mikea Mignole angazirao zivog glumca onda Enki Bilal zaista mora imati jako dobro opravdanje zasto mu toliki broj obicnih ljudskih karaktera tumace kompjuterskom animacijom dobiveni likovi.
Ono sto se mora pohvaliti je dosljednost i perfekcionizam u prenosenju pojedinih kadrova stripa sto rezultira originalnom vizualnom raskosi u kojoj ce zasigurno moci uzivati i oni koji nikad nisu citali albume ovog u svijetu devete umjetnosti vrlo cijenjenog autora pro-europskog usmjerenja.
Kratka biografija:
Enki Bilal rodjen je 1951. u Beogradu. 1961. sa obitelji seli u Pariz gdje ranih sedamdesetih pocinje crtati za magazin Pilote. Suradnju sa svojim dugogodisnjim scenaristom Pierreom Christinom zapocinje 1975. Njih dvojica zajedno ce objaviti niz albuma od kojih su najpoznatiji Les Phalanges de l'Ordre Noir (Falange Crnog Reda) iz 1979. i Partie de Chasse (Partija lova) iz 1983. godine. Prema vlastitom scenariju 1980. objavljuje album La Foire aux immortels (Sajam besmrtnika), prvi dio trilogije Nikopol. 1986. predstavlja nastavak Sajma besmrtnika - autorski La Femme Piege (Zena klopka). 1987. dodijeljena mu je prestizna nagrada Medjunarodnog salona stripa u Angoulemeu. 1989. ponovo uz Pierre Christina ostvaruje album Coeurs Sanglants (Krvava srca), ali i potpisuje reziju svojeg prvog filma Bunker Palace Hotel. 1992. albumom Froid Equateur (Zamrznuti Ekvator) zatvara trilogiju Nikopol. 1996. rezira i svoj drugi film Tykho Moon, a izlazi mu i album Le Sommeil du monstre (San cudovista) kojeg nastavlja 2002. sa Trente-deux Decembre (Trideset i drugi prosinac). Film Immortel (ad vitam) iz 2004. njegov je treci i zasad posljednji redateljski uradak. |
|
| jedino mi u ovom tekstu ostaje nejasan tvoj stav....vjerojatno je ipak pozitivan s obzirom koliko si si truda dao za tekst, ali nigdje nije zauzet.... |
|
Hej, generale,
radi se o zanimljivom filmskom ostvarenju redatelja ciji je pristup filmu i znanstvenoj fantastici ipak puno drugaciji od americkog pristupa. Enkija na srecu ne zanima hollywoodski diktat kakvom se, na zalost, priklonio Luc Besson sa svojim The Fifth Element. Takodjer, optuziti Bilala da je pokrao filmove poput Blade Runner iz 1982., Stargate iz 1994., The Fifth Element iz 1997. i Equilibrium iz 2002. je cista besmislica jer je Enki svoj svijet buducnosti zamislio i vizualizirao godinama ranije. (Cak i decenijama prije nekih od ovih nabrojanih.) U Immortel ad vitam samo je pedantno prenio kadrove i atmosferu svojih albuma. Onima koji obozavaju Lucasa film se vjerojatno i nece toliko svidjeti, ali oni koji su skloniji znanstvenoj fantastici jednog Tarkovskog mozda i pronadju nesto za sebe.
... a gospodin koji je tako zdusno popljuvao film mogao je u svojoj recenziji barem ispravno napisati njegov originalni naslov.
Au revoir, general! |
|
>>" ... Onima koji obozavaju Lucasa film se vjerojatno i nece toliko svidjeti, ali oni koji su skloniji znanstvenoj fantastici jednog Tarkovskog mozda i pronadju nesto za sebe."
Evo ja npr. volim Lucasov stil i njegove filmove no ne dozivljavam ih kao SF vec kao fantaziju, no to sada i nije toliko bitno. Nadalje volim i filmove Tarkovskog, a iz tvojeg komentara bi sljedilo kao da netko ne moze istovremeno voljeti filmove Lucasa i Tarkovskog sto je skroz glupo. |
|
Kao sto rekoh, ako su svi nabrojani redatelji crpili mastu od Bilala, klanjam se do poda. Referenca o godistu nastajanja spomenutih filmova i Enkijevih stripova ne drzi vodu, sorry. Imalo bi smisla usporediti vrijeme nastanka Bilalvoih stripova i predlozaka po kojima su radjeni spomenuti filmovi. No kako ipak pricamo o filmu kao mediju, sve upucje tko je s cime hranio svoju mastu.
Sto se tice originalnog nalsova filma. Film do mene nije niti dosao u orgiginalnom packu (pogledati cover u recenziji), a i da jest... stvarno ne vidim kako to moze biti jedna od glavnih spocitavanja u citavoj recenziji.
o_O
I kao sto rece Montoya jednom, pa ipak je sve ovo samo moja osobna impresija. Dozvoljavam da svatko od nas ima svoje vidjenje stvari i s tim nemam problema. Imas li ti Max Garbo?
:-)
Pozdrav. |
| Komentar: Gand 08.06.2005. |
|
>>Imas li ti Max Garbo?
Hehe, Max je zašutio.... |
|
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
|
BESMRTNIK
(Immortal) |
Enes Bilalović, rođeni beograđanin koji još kao dijete s roditeljima seli u Pariz gdje i danas živi i djeluje, jedan je od značajnijih Europskih strip autora. Tako barem kažu oni koji se kuže u strip. Osobno nisam strip teoretičar, niti se trudim biti, no kako sam ipak nešto više od prosječnog konzumenta, dozvolite mi da kažem kako me sve što sam od Enki Bilala ikad čitao, nije dovoljno zainteresiralo da bih mu iznova poklonio pažnju. |
|
| | | |
Zato me jako zainteresirala vijest da Bilal radi igrani film koji se oslanja na njegov strip serijal „Nikopol Trilogy'“, jer sam se ponadao da će u filmskom svijetu njegovi stripovi moći ponuditi nešto dublju dimenziju.
Ono što nikako ne razumijem, i to ne samo u Bilalovom slučaju, već općenito kad je o ekranizacijama stripa riječ, jest činjenica da se svi redatelji strahovito trude prenijeti strip na celuloid copy/paste tehnikom. To je valjda to što publika i očekuje, nije vrag da to ljudi nesvijesno rade kao po naredbi neke više sile, no iskreno govoreći meni je već odavno zlo od toga. Uvijek sam čitajući stripove zamišljao kako bi to izgledalo kao film. Dakle, maštao sam o tome kako bi izgledao svijet tripa, svijet mrtvog i zamrznutog kadra, oživljen u nizu pokretnih slika. Pri tome me uopće nije zanimalo vidjeti film koji izgleda baš kao strip, jer strip je forma koja zadovoljava samu sebe, a film je valjda nešto što bi se trebalo izdići iznad toga. Zato me nikad nisu obarali filmovi koji su posve nalik na strip, već me zanima strip konverzija u svijet filma koja se ima prilagoditi filmu kao mediju. No na moju žalost, svi se trude stvoriti film koji će se prilagoditi stripu, pa stoga i imamo očajno loše uradke koje nisu zadovoljavajući niti kao film, a kao strip još i manje jer strip niti nisu. |
Što smo dobili u Bilalovom slučaju? Krenimo redom. U filmu se ne nužno ovim redom susrećete sa sljedećim natuknicama...
Crvena i plava pulila. Eksterijeri koji obiluju visokim zgradama američkog arhitektonskog štiha s kojih blješte reklame ukrašene licima mladih Japanki. Svijet je prenapučen automobilima posve nalik na današnje newyorkške žute taksije, samo što ovi nemaju kotače jer prometuju iznad naših glava. U glavnoj ulozi imamo prelijepu djevojku (Linda Hardy, miss Francuske 1992.) koja se baš i ne snalazi u svijetu koji je okružuje, a krasi je porculanska ljepota, a istoj pomaže nekakav odpadnik društva. Čitav film odiše plavičastim tonovima koji na film navlače hladnu i beživotnu atmosferu lišenu emocija. Tu su još i lebdeće piramide iznad grada, koje su u biti svemirski brodovi kojima upravljaju staroegipatski Bogovi. E pa ako su redatelji Matrixa, Blade Runnera, Petog elementa, Equilibriuma i Stargatea svoju maštu crpili nad Enkijem Bilalom, svaka čast maestro, skidam ti kapu. No kako je očito istina da je Bilal pokrao sve moguće i već viđene SF šablone, onda za ovo nemam riječi osim da je tu riječ o čistoj bezidejnosti autora.
Mada je Bilal kao crtač totalno OK, kao scenarist je više nego očajan, a s obzirom da ovaj film počiva na bazi autorovog stripa, slobodan sam reći kako Bilal u strip svijetu nije dorastao da jednom Jodorowskom šilji olovke, a kamo li da nam nam prezentira svoje artističke scenarističke masturbacije na filmskom platnu. Ja sam siguran da sve to u Bilalovoj glavi i ima nekog smisla, no prezentacija svega toga je nedorečeni bućkuriš pokradenih ideja koji zamara do bola, jer sve što je Bilal u ovom filmu pokazao, vrijeđa inteligenciju svakog SF konzumenta.
Film je, moram i to napomenuti, konfuzna maneštra ispresijecana CGI animacijama koje pak izgledaju oačjno. Svatko tko je barem jednom na webu vidio screenshotove iz neke računalne igre tvrtke Microids (Post Mortem, Still Life, Syberia), olako će zaključiti da su avanture za PC kud i kamo impresivnije od ovoga što nudi Bilal. A i manje koštaju. U što je Bilal utukao više od 20 milijuna Eura, nakon odgledanog filma, još mi nije jasno.
Kraj filma ćete dočekati s velikim olakšanjem, što zbog činjenice da je vaša patnja okončana, što zbog završne teme, zgodne pjesme "Beautiful Days" grupe Venus. Goran Vejvoda koji je svojedobro nešto miksao albume Bebi Dol i Elvis J. Kurtovića, potpisuje glazbu u filmu, no atmosferičnost ma koliko solidno bila pogođena, nije pomogla ničemu u filmu.
Loše, jako loše, očajno, neizdrživo, Immortal. |
|
| | | |
|
|
|
