Dakako, to viđenje nije ni približno onome kojeg prakticiraju tradicionalniji autori, poput primjerice Richarda Curtisa, ali u nijednom pogledu nije ni lošije. Dapače. Scenariji koji se temelje na čudnim pojavama, bizarnim obratima i likovima odavno su Kaufmanov brand. Naravno, ni ovaj put nije razočarao nudeći nam put u povijest jedne neuspjele veze kroz um jednog od protagonista.
Joelova sjećanja pratimo prema unatrag, i kako postupak eliminacije napreduje, Joel se prisjeća svega dobroga u vezi s Clementine i želi otkazati brisanje sjećanja. Tada se Kaufman zaista razmaše i prezentira nam svakojake ludorije tipa preklapanja različitih vremenskih razdoblja (vezanih uz Joela dakako) u istoj sceni, ponavljanja pojedinih prizora u različitim kontekstima te interakciju tehničara koji obavljaju postupak i usnulog Joela. Uvelike pomaže i izvrsna režija Michela Gondryja, cijenjenog autora video spotova, koji s punim pravom može odsada koristiti ovaj film kao referencu. Jim Carrey je pak još jednom dokazao kako mu karijera ne bi trebala biti povezivana isključivo sa facijalnom ekspresijom i neartikuliranim zvukovima, već da može i ozbiljno potegnuti kad treba, sudjelujući u pametnim projektima poput ovog. Nepravedno bi bilo izostaviti Kate Winslet, koja je s ovim filmom, i to sasvim zasluženo, zaradila svoju četvrtu nominaciju za prestižni kipić.
Koliko god film bio koncepcijski čudan i pričom potpuno pomaknut, temeljna poruka je i više nego jasno vidljiva. Ljubav je svima potrebna, i to najmanje u onoj mjeri u kojoj nam je potreban primjerice zrak. Svi smo sposobni voljeti nekoga, samo to činimo svatko na svoj način. Remek djelo? Jako blizu, ali ipak ne. Iznimno kvalitetan, rijetko maštovit i besprijekorno realiziran film? U najmanju ruku! Obavezno gledati. |