Prvi segment, ujedno i najbolji, nosi dojmljivi Rourke u ulozi grubijana Marva, čovjeka koji uživa u mučenju svojih žrtava (ali ne i u ubijanju istih), može primiti neuobičajeno veliku količinu batina i pritom nabaciti cinični komentar i po kojeg i sama Smrt nevoljko dolazi. Prva priča je najkonkretnija, sa ovećom dozom nasilja i crnog humora. Rourkeov Marv je pak svakako najuspjeliji lik u čitavom filmu, njegova motivacija nam je najjasnija, a opravdanost postupaka ionako vođena dobrom starom 'cilj opravdava sredstvo'. Prva priča ujedno sadrži i drugog najjačeg lika u filmu, šutljivog ali efikasnog ubojicu Kevina, kojeg je portretirao Elijah Wood, od čijeg se hladnog pogleda iza naočala i optimističnog smješka dok bespomoćno sjedi ispred svog mučitelja Marva ledi krv u žilama.
Druga priča je pak najlošije odrađena. Porcija zvijezda svojstvena svakom segmentu je tu (Del Toro, Owen, Rosario Dawson, Michael Clarke Duncan), ali u odnosu na preostale dvije ozbiljno zastajkuje pričom. Dwightova motivacija i prošlost nam je nepoznanica, kao i njegov odnos sa ljepoticom Gail. Segment ostavlja jaki dojam popunjavanja prostora i dodavanja još nasilnije note filmu, jer se ovdje negativce (primjerenije rečeno, antagoniste) umjesto sa šakama i pokojim pištoljem kasapi sa katanama, eksplozivom i ovećom količinom vatrenog oružja.
Nositelji trećeg segmenta su policajac Hartigan, pedofil grotesknog izgleda Junior i njegova nesuđena žrtva Nancy. Poput Marvove priče, i ova posjeduje dosta osobniju crtu jer se opet radi o osveti pojedinca (koje je u ovom slučaju dvojako), a ne o masovnom klanju kojim obiluje Dwightova epizoda. Willis je prilično uvjerljiv kao Hartigan, dakako izuzmemo li činjenicu da je njegov lik zapravo starac sa 68 godina na leđima. Ovaj se segment izdvaja po tome što jedini ima prikaz prošlosti odnosa triju glavnih aktera, što značajno produbljuje motive dvaju suprotstavljenih strana.
Gledamo li generalno, najjača strana filma je vizualizacija. Rodriguez je dovođenjem autora predloška napravio pravi potez jer su gotovo jedina stvar koja film odvaja od kompletnog doživljaja stripa balončići s dijalogom. Taj efekt je postignut kombinacijom poigravanja bojom, fizičkog prikaza likova (ponajprije Marva i Jackieja), crtanih pozadinskih kadrova, pa čak i suženošću kadra tj. formatu u kojem je film sniman. Film je (poput predloška) prilično nasilan, kidaju se šake, režu se grla, čupaju genitalije, odrubljuju glave, ili se pak likovi jednostavno mlate sa svakojakim priručnim rekvizitima, sve redom na ekranu. Jedino što taj dojam ublažava jest već spomenuto igranje bojom pa pravu, crvenu krv vidimo u svega nekoliko scena.
Film ima problem što si je davno prije izlaska postavio prevelike uvjete, a pristojan broj tih uvjeta nije ispunio. Prednjači neiskorištenost većeg djela glumačke ekipe, od za gerijatriju zapaljene Jessice Albe, sitnih epizodista Brittany Murphy i još manje zastupljenog Michael Clarke Duncana, pa donekle čak i karizmatičnog Clivea Owena. Kako ih većina okupira tek trećinu filma, redom imaju premali prostor za iole kvalitetniju karakterizaciju, a posebice prikaz njihove prošlosti i pojedinačnih motivacija. Narativno, film ima problem uvodnog segmenta koji onima koji nisu čitali Millerov strip u konačnici ne znači ama baš ništa.
Ipak, reći da se radi o lošem filmu bila bi prilična budalaština, ponajviše radi izvrsne vizualizacije popraćene nekolicinom jakih likova i interpretacija te solidnih humorom. U konačnici jako daleko od tek prolazne ocjene, ali otprilike isto toliko udaljeno od epiteta odličnog filma. |