Ipak, film autora Ognjena Sviličića sve je samo ne dobar. Scenarij pogodan za polusatni dio nekakvog imaginarnog omnibusa (ne kvalitetom, već opsegom) razvučen je u sedamdeset minuta agonije tehnikama kao što je recikliranje već viđenih kadrova ili ubacivanjem dotad neviđenih, ali isto tako bespotrebnih kadrova. Strukture gotovo da i nema, većina prizora izgleda upola završeno, a međusobno su povezani kadrovima kuće ili krajobraza. Dijalog uglavnom krene pa jednostavno stane, a da gotovo ništa novo nije izrečeno, ali se film uredno nastavlja. Film karakterizira i izostanak atmosfere, ponajprije jer u filmu nema nijednog glazbenog broja izuzev amaterskog prebiranja po gitari u dva-tri navrata, te glazbe na odjavnoj špici. Konačni argument protiv je to što i početak i kraj filma stižu po narodnoj 's neba pa u rebra'.

Razapet između komedije i drame, film ne postiže efekt nijednog od to dvoje. Sve što sam vidio je jednosatno trkeljanje o zatucanosti svijeta iz random vukojebine, i to ne obično domaće trkeljanje uz pokoju sočnu psovku, već trkeljanje potpomognuto pričom izbalansiranom između imbecilne i (blago) nevjerojatne. Uz pokoju, očito neizbježnu, sočnu psovku. Na račun čega je ovaj film dobio pozitivne kritike nije mi jasno, a vjerojatno mi nikad neće ni biti. BTW, film je financirao HRT, što znači da je ovaj ispljuvak kinematografije snimljen na račun pretplatnika dotične kuće. A malo je reći da nije zaslužio biti snimljen.