Kako reagirati na triler koji nije napet? Naime, kod "Noćnog leta" upravo je to najveći problem. Spada u onu kategoriju filmova koji su taman ispod crte koja razdvaja dobre filmove od loših. Najveći dio krivice za to snosi scenarist Carl Ellsworth, kojem je ovo prvi samostalni rad na nekom visokobudžetnom projektu. Informacije koje kolaju Internetom kažu kako je dotični za čitavo vrijeme produkcije očekivao da ga se zamijeni, i šteta je što se to nije dogodilo i što scenarij nije otišao barem na doradu nekom iskusnijem autoru.

Što se glume i glumaca tiče, dvije riječi – Cillian Murphy. Iako glumački nije odradio bogzna kakav posao, pojava mu je zaista vrhunska. Iz daleka se vidi je riječ o psihopatu ledenog i bezosjećajnog pogleda te đavoljeg smješka, poput recimo Raya Liotte, pa čak i Michaela Ironsidea. Diskutabilno je koliko je netko takvih predispozicija pogodan za ulogu nekoga tko je na prvi pogled simpatičan (a dovoljno vam je vidjeti ga da vam bude jasno kako tip nešto muti), ali samo na njegov račun ocjena filmu ide gore. Glavna ženska rola je manje-više sterilna, a Brian Cox je u potpunosti neiskorišten i nije vrijedan spomena.

Da Craven ima jaku pozadinu iz područja horrora vidljivo je u završnoj sekvenci. Zanatski odrađeno natjeravanje dvaju likova po tipičnoj američkoj (filmskoj) kući uz standardne detalje poput negativca koji vitla nožem, žrtvom koja ne trči van kuće već redovito put gore i zvonjavom telefona koja istovremeno i razbija i pojačava napetost. U čemu je onda problem? U tome što film upravo tu odstupa od trilera i izgleda kao da Craven sam sebi odaje hommage. Dobro odrađeno, ali jeftino.

Što reći nego – jebiga, triler nije Cravenovo polje, i iako je imao solidnu priču i čovjeka vražjeg pogleda Cilliana Murphyja, nije potegnuo film preko već spomenute granice. Ovako, kvalitetom ostaje u svojevrsnom limbu, nezahvalnoj poziciji u kojoj se nalaze filmovi koji nisu kompletno loši, ali koje vam većina ljudi neće ni preporučiti kao film koji bi trebali pogledati, pa, eto, neću ni ja.