Generacijski tandem [Modrić-režija i Koraljko Pasarić-scenarij] pred kamere su doveli tridesetak ključnih sudionika riječke rock scene u posljednjih 40 godina, među kojima su i svima poznati Mrle i Prlja iz Leta 3, Damir Urban, Elvis Stanić, Vava Simčić, Dejan Škaljac, bračni par Čabrijan [druga postava Parafa], Zoran Štajduhar Zoff, Goran Lisica Fox [danas vlasnik diskografske kuće Dallas records] kao i članovi grupa Termiti, Parafi i Uragani.

Glavni način Modrićeva filmskog postupka jest pomalo grub, brz ritam u kojem se izmjenjuju kratke priče aktera riječke rock scene s kadrovima njihovih koncertnih nastupa i videospotova. Time se podcrtava ne samo velika dinamičnost riječke scene nego i brz ritam kako trominutnih punk i rock pjesama tako i samog rokerskog načina života.

Posebnu poslasticu filma čini autentična scena, snimljena na "Super 8mm" kameri Modrićeva prijatelja Marina Buljevića, legendarnog nastupa Parafa i Termita krajem sedamdesetih kada je u dvorani opatijskog hotela Kvarner neponovljivi pjevač punk grupe Termiti Predrag Kraljević Kralj nastupio sa zahodskom školjkom na glavi, skinuvši se pritom u donje rublje, dok je dvoranu i publiku zatrpavao perjem [da, draga djeco... perje nije "izum" Leta3].

Antologijski su kadrovi sa punk-prvoborcem Valterom Kocijančićem iz Parafa [danas učiteljem razredne nastave, što je iznimno efektno iskorišteno u filmu] i Zoffom iz Grča dok objašnjava kako izgleda početak rada jedne rock grupe, što se izmjenjuju sa odlično montiranim spotovima i koncertima montažera Igora Modrića, pa recimo snimke starih Laufera i one novije Leta3, stotine umjetničkih fotografija većinom izašlih iz arhive vrsnih fotografa i dizajnera Pliskavca, Petkovića i Krizmanića, i tako redom...

Darko Glavan, glazbeni kritičar, novinar i publicist koji je nemilice gazio riječke punkere, posebice Parafe i Termite prozivajući ih u tadašnjim tiskovinama kao nemušte muzičare, imao je obraza stati pred kamere i "iz sjene" na svoj način iznijeti priču o riječkoj rock sceni. Kontradiktorno, ali i zanimljivo. Čini se da je Glavan vidio šansu da se u filmu indirektno opravda dijelu riječkih rockera na svojoj kratkovidnosti i oholosti "onih dana" poentirajući na kraju dokumentarca, što se kaže, "u sridu". Naime, Glavan je zaključio da je između ostalog riječki rock hrvatskoj glazbenoj sceni dao potrebni umjetnički štih nauštrb sviračkog i zabavnog elementa. Unatoč tome, mnogi se i dalje protive Glavanovoj ulozi u "Ritmu rock plemena".

Za one koji će se ovim filmom prvi puta susresti s pričom o riječkoj rock sceni ideja uratka je vrlo jasna: Ri-rock ne znači samo lupanje po žicama i sat i pol koncertnog pražnjenja. Riječ je o svojevrsnom pogledu na svijet, načinu življenja u kojem se isprepliću entuzijazam, buntovništvo i strast, beskompromisnost i kreativnost. A to su brojne generacije riječkih rokera ne samo prirodno posjedovale nego i odavno shvatile i njegovale.
Uostalom, još od punk početaka iz 1976. godine scenu su, uz rokere, činili i brojni umjetnici, dizajneri, fotografi, novinari i pjesnici, kao i brojni autentični subkulturnjaci. Tu su bili nedavno ponovo pokrenuti omladinski list Val, rock emisije Bure riječke Radio Rijeka, stalna Gitarijada i legendarni Ri-rock festival koja je proslavio svoje 25-to izdanje, kultni klub Palach u samom središtu grada... Stoga nije čudno da su riječki rokeri postali kulturna baština grada, turistička atrakcija i da su im nekadašnji gradski oci omogućili postojanje i jednog takvog kontradiktornog političkog "organa" kakva je Komisija za rock.

Sagledavajući film "Ritam rock plemena" iz više različitih aspekata mogli bismo pronaći pokoju zamjerku u "izbjegavanju telefonskog imenika" i silnog nabrajanja grupa gdje su pokoji možda izostavljeni [primjer su grupa Pasi, Putokazi i Dražen Turina Šajeta koji je možda ne svojom pojavom estradnog zabavljača no recimo pjesmom "Moja generacija" u vrijeme medijske represije HDZ ispao daleko veći rocker od nekih drugih deklariranih rockera], nedostatak prostora u filmu za prikazivanje značaja legendarnog kluba Palach u 80-tim i 90-tim godinama, kao i pokoji detalj manje ili više bitan za priču o Ri-rocku.
Obzirom da će film "Ritma rock plemena" izaći i na DVD-u, nadamo se da će u dodatku filma naći sve ono što zbog zahtjeva produkcije ili pak nenamjernih previda u scenariju za kino dvorane nije bilo moguće ostvariti.

Uspoređujući Modrićev film s razvikanijim "Sretno dijete" Igora Mirkovića možemo reći da je vidljivo s koliko je više financija raspolagao daleko jednostavniji i vrlo lukavo koncipiran Mirkovićev film ["to nije film o Novom valu, to je moja osobna priča", dok mu je PR najavljivao sasvim suprotno, stvarajući tako vrlo zahvalnu i isplativu medijsku halabuku]. Filmski puritanci "Ritmu" mogu naći pozamašnu hrpu ovih ili onih tehničkih i kvaziakademskih zamjerki ili zamjeriti na produkcijskoj jednostavnosti projekta, no ostaje činjenica da je film rađen u skromnim tehničkim i posebice materijalnim uvjetima, te da upravo takav i sam nosi dio poruke priče koju prikazuje: ma 'ko vas jebe šminkeri!

Forma devedesetminutnog dokumentarca se čini nezahvalna kao medij za prenošenje i prikazivanje cjelokupne priče o Ri-rocku, no film ima svoju neupitnu vrijednost, a to je upravo ona dokumentarističkog karaktera. Celuloidni dokument iz perspektive redatelja Bernardina Modrića je tu, postoji i baca nam na svoj šarmantni i osebujan način rukavicu u lice kao da kaže "ja sam svoje rekao, ja to ovako vidim" i gotovo vabi da se i drugi "prozvani" okušaju na svoj način u pokušaju da ispričaju priču o Ri-rock sceni jučer, danas i sutra.

Na svemu tome Bernardinu Modriću treba čestitati. A riječani mogu biti, u najmanju ruku, ponosni na film "Ritam rock plemena / Od Uragana do Urbana" i Ri-rock scenu sa svime što ona predstavlja.