Tornatoreov najnoviji film "Malèna", inače inspiriran pričom Luciana Vincezonija "Ma L'Amore no'", neodoljivo podsjeća na "Amarcord". Baš kao i Felini u svom nostalgičnom remek djelu i Tornatore koristi čaroliju pokretnih filmskih slika za sjetni posjet prašnjavom selu svog djetinjstva gdje mladi momci doživljavaju prva saznanja o seksu, požudi i ljubavi. Znalačkim korištenjem kamere i svjetla te dugih scena tišine u kojima glumci svoje emocije pokazuju mimikom lica i pokretima tijela, baš kao i u "Cinema Paradisu" Tornatore uspijeva u film udahnuti sanjivu senzualnost i poetski duh Italije onog vremena. Činjenica je da filmovi ovakve vrste teško odlijevaju klišeiziranju, no u Tornatoreovom djelu cliche je vizualno tako vješto, dopadljivo i duhovito zapakovan (raskošni vizualni stil je doslovno pojeo priču) da će velika većina gledatelja bez većih primjedbi preći preko toga.

Ako vas pak ovakvo nostalgično, mnogi bi rekli tipično talijansko, filmaštvo previše i ne privlači, film se isplati pogledati i zbog, zaista prekrasne, Monice Bellucci. Naime velika većina filmskih kritičara slaže se u tvrdnji da se na velikom platnu poodavno nije pojavila žena koju filmska kamera tako ljubi, dodajte k tome i već uobičajeno veličanstvenu glazbenu podlogu velikog majstora filmske glazbe Ennia Morriconea i odlazak u kino ne može biti promašaj.