Glavni problem postavljen pred Spielberga, izuzev očitog - kako će se on kao Židov postaviti prema situaciji gdje su žrtve Židovi, pri čemu je itekako uspio zadržavši se neutralnim - ticao se naracije. U dva i pol sata morao je prikazati planiranje i izvršavanje razmjerno velikog broja atentata, a da pritom ne bude repetitivan i dosadan.
Problem je riješio polovično. Nakon od početka dobro postavljene situacije te izvrsno odrađenih prvih akcija, u kojima kod likova dominira neizbježna nervoza (ruke se tresu, oklijevaju, preispituju sami sebe), potrebni predah stiže u dvije prilično dobro postavljene i odrađene digresije.
Međutim, kako vrijeme odmiče, sličnih digresija je sve više i više - malo kontakta ekipe sa izraelskim vlastima, pa malo Avnerova privatnog života (u svrhu neminovnog prikaza njegove ljudske crte), malo sukoba sa grupama koje direktno nisu povezani sa zadatkom - i dotične prilično uspješno ubijaju postavljeni ritam. S takvim se preduvjetom film do kraja gotovo u cijelosti čini kao jedan veliki, tek djelomično uspjeli odmak od radnje.
U usporedbi sa "Schindlerovom listom", "München" je višestruko slabiji film. Rijetko kad dosiže emocionalni naboj prisutan u prethodniku, epski prizvuk ne dotiče ni u najmanjoj mjeri, a neke od scena koje su trebale udarati publiku u prsa svojom emocionalnošću su ispale naprosto smiješne, a povrh svega, nedostaje mu jedan fantastično jezivi Amon Goth. U konačnici, radi se o dobrom, ali ipak ne toliko dobrom filmu koji nikako ne spada u gornji dom Spielbergovih ostvarenja, ali ozbiljnije ni ne podbacuje. |