Za Drmčevu uloga Kenana bi mogla reći da je bila najzahtjevnija. Od homoseksualizma pa do vječitog straha u njegovim očima, ulogu je odglumio vrhunski. Prenio je emocije i među ljudima izazvao suosjećanje. S druge strane Filipovićeva uloga Milana me se nije toliko dojmila i zbog toga mi je malo umanjila doživljaj. Jednostavno nije uspio iz mene izvući osjećaje. Da se slučajno dogodi nešto sa njime bilo bi mi sasvim svejedno. To je veliki minus, jer kad usred filma shvatite da zaista gledate film i da to nije stvarno očito je da nešto nije u redu.

Uloga koja mi je najviše pridonjela filmu je uloga Rade Šerbedžije. Svi znamo da Rade ima iza sebe puno važnih inozemnih uloga i redatelj je to jako dobro iskoristio. Nerijetko je ubacio poštapalice tipa 'madar fakars' i 'fak ju' koje neki mogu prepoznati iz njegove uloge Borisa u "Snatchu". Ali osim humora Rade nam donosi puno više. Javlja se kao određeni glas razuma u filmu i daje mu težinu monolozima o ratu. To lijepo zaokruži priču i potakne nas na razmišljanje.

Teška priča o ratu, koja najviše uzdrmava baš nas, ljude sa ovih prostora koji su sve to proživjeli, uspješno je ublažena humorom. Humor je, naravno na tuđi račun, i to Srba. Njihove pjesme i samouvjerenost u ratu ovoga su puta izazvale smijeh.

Kažu da je ovo film koji ruši sve predrasude. Iako ja nisam išla gledati film sa bilo kakvim predrasudama mislim da je ta teza itekako točna. Ako vam već ne sruši predrasude o homoseksualizmu, svakako ga vrijedi pogledati radi rušenja predrasuda o tome da je domaći film loš i nekvalitetan, jer to ovaj film nikako nije.