Gledajući samo ekipu koju je Gaghan okupio za "Syrianu", film nije olako mogao podbaciti. Od vrsne glumačke postave (Clooney, Damon, Cooper, Plummer), tematike koja u najmanju ruku golica maštu te samog Gaghanova imena, koji stoji iza scenarija za izvrsni "Traffic", činilo se kako film ima sve potrebne adute. Kako je sve učestalija pojava 'virusa' koji konačan rezultat učini dalekim od onog koji bi očekivali nakon nabrojanih argumenata (koji bi, jelte, filmu trebali ići u prilog), ni Gaghanov film nije ostao imun na tu 'bolest'.

Svijet "Syriane", ako dopuštate da se tako izrazim, prilično je zajeban za njegove protagoniste. Pojedince koji će, misleći da mogu nešto promijeniti nabolje, riskirati strahovita mučenja, i fizička i psihička, pa i vlastite živote. Pojedince koji se bez pogovora bore protiv neprijatelja kojeg ni ne vide - a kako i bi kad je u igri čitava jedna mašinerija koja vuče konce daleko od očiju javnosti i po čijoj glazbi svi plešu iako toga nisu nužno ni svjesni – i protiv kojih praktički nemaju izgleda. Pojedince koji će na koncu neminovno podbaciti.

"Syriana" je definitivno film koji ima što za reći. Međutim, to nerijetko čini na pogrešan način. Pritom nimalo ne osporavam golu činjenicu da film ovakvog tipa mora biti prilično težak za provariti, ali ovdje je riječ o djelu koje je većim dijelom naporno, predugačko te ono najbitnije – preslabo poentirano. Materijala za analizu itekako ima, samo što isti rijetko izlazi iz okvira ubitačne prosječnosti.