VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: AJMO ŽUTI! (Ajmo žuti!)

Bez ocjene
HRVATSKI NASLOV:
AJMO ŽUTI!
NASLOV ORIGINALA:
Ajmo žuti!
REŽIJA:
Dražen žarković
SCENARIJ:
Pavo Marinković
GLAVNE ULOGE:
Slavko Brankov, Žarko Potočnjak, Marina Nemet-Brankov, Goran Grgić, Ivan Goran Vitez, Darko Janeš
ŽANR:
Komedija / Drama
PRODUKCIJA:
HRT
DISTRIBUCIJA:
Premier
TRAJANJE:
81 min
GODINA:
2001.
IZDANJE:
kino
KOMENTARI:

Još nema komentara na ovu recenziju

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Recenzija: AJMO ŽUTI! / Ajmo žuti!

Recenzija: AJMO ŽUTI! / Ajmo žuti! AJMO ŽUTI!
(Ajmo žuti!)

Ivek i Kruno navijači su prigradskog niželigaša, "žutih". Klub ima momčad za drugu ligu, ali ga tište suci. U klub pristiže tajkun koji dovodi novog napadača, potkupljuje suce i dokapitalizira klub. Uskoro se ispostavi da na stadionu namjerava sagraditi farmu činčila. Stari drukeri "žutih" u dvojbi su: je li im važnija Druga liga ili obraz i stari duh "žutih"?

AJMO ŽUTI! / Ajmo žuti!

Kad je 1950. tada anonimni sportski novinar Krešo Golik snimio nogometnu komediju "Plavi 9", bio je to tek četvrti film mlade kinematografije NR Hrvatske. Brak dviju populističkih strasti, nogometa i filma, pokazao se uspješnim. "Plavi 9" postao je prvim stvarnim nacionalnim hitom, najavljujući zdravi impuls populizma u tada otvrdloj socrealističkoj kulturi. Premda benigno socrealistički po temi i moralnoj poduci, Golikov "Plavi 9" bio je istinski zabavan, a ponekad i politički subverzivan. Golik će u idućim desetljećima postati klasik, a jugoslavenski populistički film bio je rođen.
slika

U idućih pedeset godina filmsko-populističko žezlo Hrvati su uglavnom prepustili Srbima, a nogomet je doista postao najvažnija sporedna stvar. U narednih pola stoljeća loptanje će postati simulacija politike, na nogometnom će travnjaku počinjati ratovi i biti svrgavani tirani. Začudo, u tom razdoblju bubamara nije pobuđivala pažnju filmaša. Izuzme li se ekscesni slučaj "Žeki snima, pazi se", hrvatski je film bio dirljivo imun na loptu. Punih pedeset godina trebalo je da neko spoji Golikove čarobne sastavnice i načini nogometnu komediju. Ona se zove "Ajmo žuti", redatelj joj je Dražen Žarković, a scenarist dramaturg HTV-a Pavo Marinković.

Zazor od filmske reprezentacije nogometa donekle se može razumjeti, jer je nogomet doista teško uvjerljivo prikazati na platnu. Nogometaši očigledno loše glume, glumci još gore igraju. Stvarne nogometne zaljubljenike ništa gore ne nervira od nevješto fingirane utakmice, a ubačeni dokumentaristički insert uvijek će razotkriti po dresovima, staturi igrača i stadionskoj arhitekturi. Pošto je teško zamisliv nogometni film u kojem ne bi bilo igre same, nogometni su filmovi redovito propadali. Na njima su se znali nasukati i takvi velikani kao John Huston, kojem je nogometno-ratna drama "Bijeg u pobjedu" valjda najgori film. "Bijeg u pobjedu" nisu spasile ni glumačke nazočnosti Pelea i Canjuginog miljenika Ardillesa.

"Ajmo, žuti" u tom je smislu paradoksalan film. Debitantski naslov zvijezde kratkometražnog filma Dražena Žarkovića odličan je upravo ondje gdje su nogometni filmovi obično nesnosni: u prikazu igre. Dijelom zahvaljujući glumačko-loptačkoj pojavi Ivana Gorana Viteza, a dijelom zato jer je Žarković vješt redatelj, u "Ajmo žuti" nogomet izgleda kao nogomet, loptački dijelovi dramaturški su funkcionalni i dovoljno uvjerljivi. Po tome je Žarković legitimni nasljednik Golika, koji je u "Plavom 9" načinio impresivni zanatski podvig kombinirajući dokumentarne snimke, kadrove nogu stvarnih igrača i krupne planove glumaca. Ako poredba s Golikom u nogometnim stvarima Žarkoviću služi na čast, na čast mu nažalost manje služi činjenica da se "Ajmo žuti" dramaturško-scenaristički nije puno odmakao od davnog socrealističkog pretka.

Dražen Žarković darovit je redatelj koji za sobom ima pregršt kratkometražnih nagrada u sva tri filmska medija: animaciji ("Čekaj me"), igranom ("Novogodišnja pljačka") i dokumentarnom filmu ("Šalter"). Žarković je redatelj koji preferira raditi po tuđim scenarijima, to je simpatično u kontekstu hrvatskog filma gdje gomila redatelja pokušava pisati, a to ne zna. Šarkoviću je takvo opredjeljenje u Hrvatskoj nažalost i hendikep, zato jer je ovisan o scenarijima koji mu se nude. U slučaju "Ajmo, žuti" Žarkovićev je položaj bio još osjetljiviji jer je realizirao tekst scenarista koji je kao dramaturg na HTV praktički njegov poslodavac. Ne znamo koliko je u takvim incestuoznim okolnostima Žarković imao autonomije u radu na tekstu. Ono što se iz filma vidi jest da je scenarij "Ajmo, žuti" tek obećavajuća prva ruka, poluproizvod kojem je nedostajalo ono što svoj HTV-ovoj produkciji inače nedostaje: dramaturška ruka vodstva.

Priča o Iveku i Kruni, dvojici drukera prigradskog zagrebačkog kluba, smještena je u ambijent nižerazrednog nogometa, što je s filmskog stanovišta Žarkoviću olakšalo posao, jer nije trebao Ardillesa i Pelea. Ali, to je posao olakšalo i scenaristu koji se nije trebao hrvati s aferaško-politikantskim repovima "visokog" nogometa. Umjesto toga, u loptački je ambijent upleo simplificiranu priču o hrvatskom novom kapitalizmu. Žarkovićevi mali junaci za protivnika imaju tajkuna koji bi se okoristio nogometom. Taj je tajkun, međutim, eterično biće bez političke denominacije, korijena i predznaka. "Ajmo žuti" u tom smislu pate od tipično domobranskog sindroma fige u džepu. U skladu s poćudnom satirom iz doba socijalizma, tu se kritiziraju "neki drugovi u nekim sredinama", ali svi strašno paze da se nitko ne bi prepoznao ili durio.

Takav domobranski sindrom ne bi sam po sebi bio razlog što je neki film loš. Uostalom, sličnu "figa u džepu" karakteristiku sadrži i "Plavi 9", ona je svojstvena cijelom Goliku, redatelju čiji likovi dižu revolucije u čaši vode, a onda završe na gemištu. Goliku, koji se oko svojih naizgled perolakih filmova jako mučio, ne bi se međutim dogodilo da mu film bude dramaturški tako nebalansiran. Problem Žarkovićevog i Marinkovićevog filma u tome je što on završava onda kad stvari počinju doista biti zanimljive. Kad Ivek, Kruno i prigradske poštenjačine otjeraju tajkuna i njegove činčile dobri duh kluba je spašen, ali od druge lige nema ništa. Stvarno zanimljiva priča bila bi ona o tjedan dana koji slijede potom. Vrijedi li čist obraz Druge lige? Nisu li te činčile ipak dobra stvar? Što smo sve u stanju učiniti samo da bismo prestali gubiti? Taj film koji počinje tamo gdje Žarkovićev prestaje bio bi sjajan. Ali to bi bio film o duhovnoj korupciji, a to je nešto od čega mi u Hrvatskoj bježimo kao od đavla. Bez toga "Ajmo, žuti" je kao prvenstvo bez posljednjeg kola.

Ne bi bilo pravedno ostaviti na čitatelje dojam kako je "Ajmo žuti" osobito slab film. Žarkovićev je debi sigurno superioran ostalim ovogodišnjim hrvatskim komedijama (uključujući "Kraljicu noći"), a možda i popularnoj Matanićevoj "Blagajnici". Film ima iznimno zabavnih dijelova, režiran je lako i elegantno, a ugodno su iznenađenje i glumci. Žarko Potočnjak rijetko se pojavljivao na filmu, a Slavko Brankov nikad. O ovoj dvojici glumaca uvriježen je sud da su "samo" kazališni glumci, što "Ajmo šuti" - pogotovo za Potočnjaka - demantira. "Ajmo žuti" gleda se lako i nije dosadan film. Ali - nažalost - ni do kraja izbrušen.

« povratak Jurica Pavičić
Bez ocjene
© 2003 popcorn.hr